Ovo neće biti klasična recenzija ili osvrt na pročitano, zato i stavljam ovaj tekst pod blog – on se u meni piše već duže vrijeme, a zadnjih nekoliko dana jednostavno „vrišti“ da izađe iz mene. Danas tu riku u sebi više nisam mogla ignorirati, stoga puštam prstima da lete slobodno po tipkovnici dok iz mene izvire ovaj tekst kao rijeka koja je konačno probila branu.

„Orkanske visove“ sam čitala davno, prošlo je već više desetljeća kako sam se zaljubila u tu priču, rekli bismo ljubavnu, onu bezvremensku, koja opisuje ljubav kojoj nema granica, kojoj ni smrt sama po sebi nije kraj – jer istinske ljubavnike ništa ne može razdvojiti, vrijeme i prostor nisu ograničenja koju takva, gotovo nadzemaljska ljubav, poznaje.

Ljubav… ili patologija? To vas ja pitam. Ako ste čitali, naravno. Ako niste, pitat ću – što čekate?

Danas, na pragu svoje 50., sretno udana i još uvijek zaljubljena u istog muškarca kojemu sam srce dala kada sam imala 17 godina, čitam ovaj ljubavni roman sasvim drugim očima, procesuiram ga sasvim drugim mozgom, doživljavam ga sasvim drugom dušom. Spisateljica sam ljubavnih romana, izdavač, book blogerica koja najčešće čita upravo ljubiće, uronjena sam u suvremenu književnost preko glave, stoga mi je izazov postavljen na jednom druženju da se vratim klasicima bio pravo osvježenje. I upravo u tom trenutku izlazi prekrasno novo izdanje ove priče koje moram imati – zašto, priča je to za kraj ovog teksta, stoga budite malo strpljivi dok ne izbacim iz sebe sve o glavnim likovima koji mi ne daju mira ni danju ni noću otkako sam ponovo okupirana ovom pričom.

Kad bi svi ljubitelji modernih dark romansi pročitali „Orkanske visove“ vidjeli bi da je to priča kakvu su već vidjeli, i to više puta. Mračnjak, oštećen glavni lik, težak pa čak i nasilan, grub ali muževan naravno, izvanserijski lijep i privlačan upravo zbog svoje neobične vanjštine koja bi trebala odbijati ljude od sebe – no danas se upravo veliča takva romansa u kojoj samo ljubav prave žene može popraviti takvog teškog i kompliciranog muškarca. Već tada, ova je autorica izvrsno objasnila patologiju nastanka jednog nasilnika, jer nasilje uvijek rađa nasilje, to smo nadam se svi naučili, stoga priča o Heathcliffu i Catherine počinje u njihovom najranijem djetinjstvu, upravo u formativnim godinama, koje mnogi suvremeni pisci zaboravljaju – a upravo su te najnježnije godine odgovorne za razvoj naše osobnosti, neka istraživanja čak pokazuju koliko je bitna i sama trudnoća te ljubav roditelja, najprije majke, već od začeća. Što onda očekivati od neželjenog, napuštenog, odbačenog djeteta koje je nekakav putnik namjernik usput pokupio kao štene uz cestu te odlučio donijeti u svoje kućanstvo, eto iz sažaljenja? Naravno, dvoje djece koje je isti već imao trebaju prihvatiti samo tako novog čovjeka, prljavog, crnog kao noć, drugačijeg od njih samih, neobičnog – a svi znamo da se ljudi najviše boje onog što ne razumiju, pa prema tome pružaju najveći otpor, a nerijetko posežu upravo za nasiljem jer napad je najbolja obrana. Mnogo bi se toga moglo reći o ovo dvoje „ljubavnika“, no ovo nije esej, već tekst koji će vas nadam se potaknuti na čitanje ali i promišljanje, stoga ću ovdje stati s analizom nadajući se da sam vas dovoljno zaintrigirala.

Čitajući sve ovo s odmakom od toliko godina (desetljeća!) shvaćam da ne doživljavamo jednako romantiku i ljubav u svojim dvadesetima, tridesetima, četrdesetima… No ono što je zabrinjavajuće je ono što danas sve prolazi pod „ljubavlju“ a daleko je od toga kao Zemlja od Sunca. No to je već tema za neki drugi blog, a zanimljivo je primijetiti što su upravo glavni protagonisti ovog klasika naveli kao ljubav i razloge zašto vole jedno drugo. Autorica postavlja ovdje zaista moćno pitanje – kako se uopće rađa ljubav, je li ona uvjetovana okolnostima? A mržnja, iz čega se ona rađa?

Ostavit ću vas da sami pronađete svoje odgovore, nadam se čitajući.

Eh sad, voljela bih da svi oni koji optužuju jedni druge za kopiranje i plagiranje (ne znajući pri tome uopće značenje riječi plagijat!) odgovore na pitanje tko tu sada koga kopira? Jer iako lik kao što je Catherine nećete pronaći tako lako u suvremenim romansama, Heathcliff izvire gotovo sa svake druge ili treće naslovnice – ogoljen (čitaj: gol do pasa), duge, gotovo neuredne kose, širokih ramena, plećat i stasit kao da je zaista nekakav gorštak, a opisu „tall, dark, handsome“ (visok, mračan, zgodan) odjednom postaje moderno dodati „dangerous“ (opasan) – pa neki autori idu danas do te krajnosti da nam pod romantiku pokušavaju podmetnuti napaljivanje na strah i seksualno zlostavljanje, nad čime se zgražam do beskonačnosti.

Ne bih rekla da je to bila poruka koju je Emily Brontë htjela poslati u svijet ovom pričom. Upravo suprotno, njezin glas pronalazim u liku pripovjedačice, sluškinje i dadilje, koja zagovara i pravo je oličenje vrlina koje danas gotovo pa nestaju i sve se rjeđe pronalaze, kako u književnosti, tako i u stvarnom životu: skromnost, empatija, tolerancija, prihvaćanje drugačijeg, ljubav prema bližnjima, njegovanje odanosti, razgovor o osjećajima, iskreno prijateljstvo, osjećaj dužnosti prema onima koji su bili dobri prema nama, uzvraćanje dobrote – ljubav, onako kako je i ja doživljavam…

To je moj (subjektivni) dojam, ne znači da mora biti i vaš, naravno.

Pitate se zašto čitati klasike? Evo najjednostavnijeg odgovora – oni su originali, oni su bili prvi, oni su stvorili sve ovo što je danas popularno, moderno, obožavano. Pisci klasika nisu tu titulu dobili iz nečijeg hira, oni su je itekako zaslužili, a svoju kvalitetnu, osebujnost, slojevitost, snagu i moć svoje pisane riječi dokazuju i stoljećima poslije.

Ne vjerujete mi? Uvjerite se sami, posegnite evo za „Orkanskim visovima“ i sve će vam biti jasno.

I evo obećane priče za kraj – moja romantična crtica iz tridesetogodišnje ljubavne veze: kada smo moj sadašnji muž i ja bili cura i dečko, studenti, on je zbog svog fakulteta svakih nekoliko mjeseci išao u Zagreb. Kako u Osijeku tada nije baš bilo puno knjižara (niti izdavača, kad smo već kod toga), tako se dobra knjiga nije baš mogla nabaviti na svakom koraku (danas smo sretni jer je možemo naći i u trgovini namirnicama!). Kako sam studirala engleski i njemački jezik i književnost, najviše sam čitala upravo na tim jezicima (više na engleskom, dakako), stoga on nije propustio priliku da me ne počasti nekakvom knjigom tadašnjeg Penguin izdanja. Zamislite stidljivog studenta grafičkog dizajna kako ulazi u golemu knjižaru u centru velegrada i kaže prodavačici: Molim Vas preporučite mi nekakav ljubavni roman za curu. A ona, kao iz puške, vadi upravo „Orkanske visove“. I tako svaki, ali baš svaki put kad ode u Zagreb! Ne pamti naslov, ne zagleda u naslovnicu, bitno mu je samo da ljubavi svog života donese ono što zna da će i dandanas najviše obradovati – knjiga, po mogućnosti ljubavna. Ne sjećam se više koliko sam primjeraka te knjige imala, neke sam poklonila prijateljicama, neke knjižnici na fakultetu jer nam je to bila i lektira, a ostatak sam morala baš nedavno baciti jer ih je toliko nagrizao zub vremena da sam se bojala da će to utjecati na ostatak naše kućne biblioteke.

I što dobijem od svog jedinog za ovo Valentinovo – novo izdanje ovog genijalnog klasika, kojeg ću nadam se čuvati doživotno. Upravo kao podsjetnik da prava ljubav postoji, da se ona ne mora roditi iz patnje, patologije, mučeništva, nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, mržnje itd. Može se roditi sasvim tiho, obično, gotovo neprimjetno, poput proljeća kojemu se nadamo dok još uvijek traje zima, a onda nas ugodno iznenadi jednog ožujskog jutra.

Zaključak je ovaj: jedino bezvremensko danas su klasici, i povratak njima za mene ima više smisla nego u ruke uzeti najnoviju inačicu/izvedenicu ovakve ili onakve romanse. Divljenje i poštovanje koje osjećam prema autoricama kao što su Emily Brontë vjerojatno ću osjećati zauvijek – autorica kao Emily koja na raspolaganju nije imala sva današnja moderna čudesa, a osmislila je i napisala itekako uvjerljive i psihološki maestralno razrađene likove, dočarala nam je njihove emocije, patnju, tugu, boli, razočarenja, strast i dakako, jednu vrstu ljubavi, na način kakav mnogi današnji pisci nikada to neće moći.

Zato danas opet kažem, vičem, napominjem, zagovaram – ako želite pročitati nešto originalno, okrenite se klasicima!

Saša Jakšić, prof.

Silvestrovo je i uvijek sam pomalo depresivna na pomolu još jedne nove godine. Sa svojih 28 godina nemam se bogzna čemu veseliti niti što slaviti pa posljednje trenutke ove stare godine provodim u svojem utočištu – na svom radnom mjestu. Bivši vlasnik salona za tetovaže, gdje sam trenutno nagnuta nad svoj najnoviji dizajn zmaja koji riga vatru, prepustio mi je sve svoje kada je otišao u mirovinu pa sam, uz salon, u naslijeđe dobila i prastaru kuću u samom centru grada jer se on preselio svojoj kćeri, zetu i unucima u grad na moru. Kuća ne vrijedi ni pišljivog boba, uvjeravao me, no zemljište je atraktivno i on je godinama odbijao kupce koji su imali namjeru sravniti sve sa zemljom i podići na tom mjestu nekakvu običnu zgradurinu s poslovnim prostorima. Nudili su i njemu novi prostor za salon za tetovaže, no stari je prdonja bio preponosan da uopće i sasluša do kraja njihove ponuda. U mnogočemu smo bili slični, što sam postupno otkrivala svaki put kad bih došla po novu tetovažu.

Prvu mi je napravio sa 16, posljednju kao oproštajni dar kada je odlazio prije godinu dana. Još se nisam naviknula na to da ga nema tu pa ga često cimam telefonom, a on se pravi da mu to ide na živce. Isto činim i ja kada on nazove mene, tobože da provjeri je li sve u redu s kućom i oko nje. U dvorištu je naime posadio ruže u sjećanje na pokojnu suprugu koja ga je napustila dok su bili u najboljim godinama, a on se kune da od tada nije ni pogledao drugu ženu. Često sam ga viđala da mrmlja nešto u te ruže, a najčešći motiv na njegovim tetovažama, koje su bile vidljive čak i dok je bio odjeven, upravo je bio taj cvijet.

U krilo mi skoči moj tronogi suputnik u ovoj lavini zvanoj život. Tigrasti mačak kojeg sam našla napuštenog kod jednog kontejnera u vrećici za smeće. Bio je dovoljno stasao da ga se odvoji od majke, no nedovoljno sposoban preživjeti sam u urbanoj džungli i nisam dvojila ni trenutka kada sam ga uzela k sebi. Oštećene duše se prepoznaju pa smo tako i on i ja začas stvorili neraskidivu sponu. Možda nema jednu nogu, no sluša me bespogovorno svaki put kada mu nešto kažem i ima najrazvijenije šesto čulo koje sam ja ikada doživjela. Uvijek, ali uvijek prepoznaje sva moja raspoloženja i točno zna što mi u kojem trenutku treba, što nisam nikada doživjela ni od jednog ljudskog bića s kojima sam imala nesreće biti u kontaktu.

Svi moji pokušaji komunikacije s ljudima završavaju katastrofalno. Oduvijek. Jednostavno sam krivo programirana, nedostaje mi koja daska u glavi, čip u hardwareu, štogod… Nešto sa mnom nije u redu i ja sam toga svjesna otkako znam za sebe. Zbog toga sam i napuštena, ne? Nisam uspjela saznati puno toga o svojim roditeljima, a, iskreno, nije me ni zanimalo. Tko, zaboga, ostaviti tek rođeno dijete pred vratima rodilišta i pokupi se i ode? Sve i da sam unajmila najboljeg privatnog istražitelja, sumnjam da bih dogurala daleko pa se nisam ni trudila. Sama sam i naučila sam se na tu samoću.

Samo što ima dana kada me ona pritiska kao uteg oko vrata, a blagdani, praznici i dani kada obični ljudi slave posebna su priča. Oni najžešće vuku na dno. Tigar to osjeti pa me počne zadirkivati šapicama. Igra se s mojim dugim dreadlocksima, u koje mu zapinju kandžice pa ih moram izvlačiti, psujući pritom glasno kao kočijaš, što ga iz nekog razloga vraški zabavlja. Da se mačke mogu ceriti, kunem se da bi Tigar sada imao cerek od uha od uha. Razmaženo derište uživa do te mjere da prede tako glasno da razbija težinu tišine u salonu koja me okružuje.

Inače si pustim glasnu glazbu dok radim na nekom dizajnu, ali noćas sam se mazohistički odlučila slušati zvukove zabavljanja drugih ljudi. Salon mi je blizu glavnog trga na kojem se održava novogodišnji koncert pa svako malo pokraj vrata prođe grupica raspjevanih, veselih ljudi, što je za moju slomljenu dušu dodatna sol na ranu.

No, ja sam naviknuta na bol. Bol je sastavni dio mog života. I u njoj perverzno uživam, zbog čega je gotovo cijelo moje tijelo prekriveno tetovažama koje sam sama nacrtala, a imam i nekoliko pirsinga. Nisam gotova s mučenjem, tek sam započela rad na sebi. Doživljavam sebe kao umjetničko djelo na kojem ja kao neškolovana umjetnica radim i dalje. Stari me prdonja nagovarao da upišem Umjetničku akademiju, no nisam ja za studiranje. Jedva sam završila i srednju školu, tek toliko da imam neki papir u rukama. Previše je to pravila kojima se treba prilagoditi, a ja nikada nisam to uspijevala.

Došla sam do točke u svom životu kada sam relativno zadovoljna. Radim kada hoću, koliko hoću i koliko mi treba ne bih li preživjela iz mjeseca za mjesec. Lista čekanja je stoga kod mene za tetovažu ili pirsing poduža, ali ne živciram se oko toga. Svi ti ljudi ne mare za mene pa ni meni nije stalo do njih. Oni su mi samo sredstvo koje mi omogućava platiti režije i kupiti si ono najosnovnije jer jedna sam od rijetkih kojima ne treba puno.

Tona kave, domaći duhan koji sama motam u cigare i litre i litre soka od naranče. Na tome mogu preživjeti danima. Alkohol i ostale supstance koje stvaraju ovisnost nikada, previše sam puta nazočila tome kako to uništava život onima koji su preslabi da vladaju sobom pa se nisam usudila eksperimentirati s time. Možda sam zato postala ovisnik o boli, koja je moj drugi životni suputnik.

Sveprisutna, sveprožimajuća bol. Bol praznine koja me tišti iz dana u dan.

Odbijem lijekove za depresiju jer ne volim zatupljivati svoje osjećaje niti mislim živjeti umjetno stvoren život s lažnim osmijehom na licu. Nemam se zbog koga pretvarati da sam sretna pa to niti ne činim.

Tigar me razumije i on ima svoja mračna raspoloženja, pogotovo kada su neke promjene vremena u pitanju. Veterinar me uvjerio da ne osjeća nikakvu bol tamo gdje mu je trebala biti lijeva prednja noga, no ja nisam uvjerena u to. Sigurna sam da životinje osjećaju čak i veći spektar emocija od ljudi, samo smo mi preglupi prepoznati ih kod njih.

U igri s Tigrom prekine me bučno lupanje po vratima salona.

„Znamo da si tu, Danka, otvori vrata!“

Nježno spuštam Tigra iz svog krila pa ispod stola izvlačim prastaru polugu za gedore koju sam naslijedila od Starog. Nije prvi put da se branim od neželjenih posjetitelja, a Stari me dobro naučio svim mogućim tehnikama samoobrane.

Pogledam kroz prozor zaštićen rešetkama i imam što i vidjeti – tri studenta koja sam tetovirala na Badnjak doveli su sa sobom večeras četvrtog. Totalno uništenog koliko vidim, jedva drži oči otvorenima.

„Želimo tetovažu! Platit ćemo koliko god treba!“ deru se pripito sva trojica uglas, dok ovaj četvrti jedva stoji na nogama. Izgleda kao da će izgubiti svijest za desetak minuta.

Svrnem pogled na njega jer ne mogu si pomoći. Mrzim ljude iz dna duše, no neka luda krivo prespojena žica u meni čini me slabom na one koji su u nevolji. A sve na ovom liku vrišti upravo to – spasi me!

Promotrim ga bolje i ne treba mi dugo kako bih shvatila da ne pripada ovoj skupini kretena. Trojica bučnih majmuna napucani su testosteronom i umjetnim steroidima, dok je ovaj četvrti klasični štreberski tip. Ima čak i naočale koje potvrđuju moju teoriju, a njegovo vitko i visoko, ali pogrbljeno tijelo odmah odaje da noći provodi nagnut nad knjigu, a ne nad nekom ženskom kao ostatak ove ekipe.

Kako je netko kao on završio s ovim idiotima? Što se to uopće mene tiče.

„Ne radim večeras. Nazovite sutra kako biste zakazali termin“, odbrusim hladno i krenem se vraćati u svoje utočište, kada čujem tupi udarac pada golemog i nezgrapnog muškog tijela na moj prag.

Jebemu sve! Ponovno pogledam kroz prozor i vidim te majmune kako se udaljavaju, glasno se smijući i tapšući jedan drugoga u znak podrške po ramenima. Proklete svinje. Tko ostavlja onesviještenu osobu samu?

Otvaram vrata, a on s pola tijela upada u predvorje salona. Kriste, pa vani je hladno, sigurno je ispod nule! Mogao se smrznuti!

Psujem sve po spisku cijelom ljudskom rodu, dok ga teškom mukom hvatam ispod ruku i uvlačim do kraja unutra, što imam dojam da traje satima. Milimetar po milimetar. Zatvorim vrata i zaključam ih pa ponovno psujem sebi u bradu.

Moram ga nekako smjestiti na trosjed u čekaonici. Staviti na bok, utopliti i moliti se da ga oni bolesnici nisu drogirali nečime. Ne, izglednije je da ga je srušilo par žestica i jedno pivo, vjerojatno nije naviknuo na alkohol.

Nakon cijele vječnosti mučenja, uspijem u svojoj namjeri, nakon čega sam mokra od napora. Djeluje vitko, no zapravo je sav velik. Visok i skladno građen, čvrst gdjegod ga uhvatiš. I lijep je k tomu svemu, gotovo dječački zgodan. Ne može imati više od 25-26 godina, vjerojatno je postdiplomac.

Ne mogu si pomoći, promatram ga duže nego što bih trebala, opravdavajući to svojom zabrinutošću za njegovo zdravlje. No, diše ravnomjerno, odajući da je u dubokom snu te da se sutra vjerojatno neće sjećati apsolutno ničega. Presavršen je. Čisti kontrast meni. Nježne, gotovo porculanske puti s uredno ošišanom svjetlosmeđom kosom u one moderne frizure gdje je sve oko uha gotovo pa izbrijano, a nestašni pramenovi skladno su oblikovani gore na tjemenu. Savršeno isklesana čeljust, glatko obrijana, simpatično nepravilan nos te od studeni rumene usne.

Izgleda kao pali anđeo – pomislim sarkastično. Što će reći kada prvo što ugleda kada se probudi bude demon u ženskom obliku?

* * *

Gdje sam? Koji je dan? Što mi se događa?

Glava mi tutnji kao da sam na kolodvoru i da upravo kroz nju prolaze brzo vlakovi u svim mogućim smjerovima. Sve me boli. Svaka kost u mom nezgrapnom tijelu vrišti od ukočenosti. Ne usudim se otvoriti oči jer miris prostorije mi je potpuno nepoznat. Ovo nije moja soba. Ovo nije stan koji dijelim sa svojim cimerima.

Pokušavam dozvati u sjećanje bilo što, no osjetim neobičnu težinu na prsima. Nešto leži na meni i ispušta čudne zvukove. Proškiljim na jedno oko pa susretnem dva mačja, bistrozelena. Sigurno sanjam. Ili haluciniram. Nitko od nas nema mačku. Ponovno zatvorim oči, a onda osjetim da ta mačka prede u moja prsa. Proškiljim na drugo oko pa vidim da zijeva i ponovno se namješta za nastavak spavanja. Na meni.

Na meni spava mačka. A ja ne kišem. Ne bih li trebao kihati? Ja sam, naime, alergičan na mačke i pse. Na bilo kakve dlake i perje životinjskog podrijetla. Zbog čega nisam mogao studirati veterinu kao što sam htio pa sam se upisao na medicinu, što je, naravno, bilo draže mojim roditeljima. Kroz pulsirajući glavobolju zapitam se je li moja alergija samo još jedna u nizu laži kojima su me šopali otkako znam za sebe.

Zvuk tihog brujanja te mačke šalje ugodne vibracije kroz moja prsa pa na trenutak zaboravim da sam se probudio na nepoznatom mjestu s najgorom pulsirajućom glavoboljom koju sam ikada iskusio sa svojih 26 godina. Krenem maziti tu mačku zatvorenih očiju, pokušavajući se prisjetiti prošle večeri.

Silvestrovo.

Dečki me odvlače na koncert na trgu.

Kuhani gin.

Salon za tetovaže?

Salon za tetovaže! Otvorim širom oči pa iznad sebe vidim neobično žensko biće koje bulji u mene nevjerojatno nepristojno. Od šoka ne mogu smisliti suvislu rečenicu pa i ja krenem buljiti u nju.

Nevjerojatno je lijepa, iako pokušava to prikriti. Smeđa gusta kosa joj je spetljana u dreadlocksima na vrhu glave, a oči boje tamne čokolade uokvirene su gustim crnim trepavicama, i to prirodnim. Ne nosi make-up, ali joj ni ne treba jer izgleda savršeno upravo takva kakva je. Pune usne boje zrelih trešanja, od kojih je donja probušena pirsingom srebrne boje, oblika jednostavne karikice. U desnoj nosnici je maleni cirkon, a iznad lijeve obrve je klasični pirsing za obrve. Uši joj je vidim, ali kladim se da joj je barem jedna ušna resica cijela dekorirana, a kladim se i da tu nije kraj njezine priče s bušenjem. Ne stignem je dalje promatrati jer se ipak odluči progovoriti.

„Živ si. Hvala kurcu“, ispali s očitim olakšanjem, na što se krenem smijati naglas, ali onda mi bol propara sljepoočnicama pa se zaustavim i zastenjem.

„Mamurluk, ha?“ dometne, kao da to nije očito. „Vidim da te Tigar posvojio. Đubre jedno pokvareno“, zagunđa, a meni treba trenutak-dva da shvatim da priča o mački koja i dalje prede na mojim prsima.

I dalje škiljim jer imam osjećaj da će mi oči iskočiti iz duplji ako ih šire otvorim oči pa i ona zaškilji prema meni. Preslatka je i ne mogu si pomoći, opet je odmjerim. Niža je od mene, ali sva nekako… žilava. Ne bih rekao da je tip koji vježba, nego vjerojatno vodi neuredan život, u prilog čemu ide i činjenica da je prvi dan nove godine ovdje sa mnom. Sjetim se kao kroz maglu preglasne glazbe i omamljujućeg vrtloga gina da su dečki pričali o nekoj jebeno hot curi koja radi unikatne i nevjerojatno živopisne tetovaže. Pojma nemam kada smo odlučili doći do njezina salona i zašto sam ja tu prespavao.

Gdje su uopće oni?

„Prijatelji su te ostavili onesviještenog na mom pragu“, objasni ona, s očitom dozom sarkazma pri upotrijebi riječi prijatelji. Nije u krivu, oni su mi samo cimeri. Inače se ne družimo, ali bilo je Silvestrovo pa sam popustio i krenuo s njima na taj koncert.

Nemam snage govoriti, a i još mi se nije razbistrilo do kraja u glavi.

„Čuj, idem nam ja do dežurne pekare po kavu i doručak, a ti se dovedi u red u kupaonici, može?“ kaže ona tonom koji ne ostavlja prostora raspravi, a ja samo kimnem glavom, opčinjeno je promatrajući kako navlači nekakvu prastaru pernatu jaknu.

Ima na sebi uske kožne hlače i crnu rolku i izgleda kao elegantna puma, spremna na skok na svoju žrtvu. Graciozna i samouvjerena. Sve što ja nisam i nikada neću ni biti.

„Ne diraj ništa. Ozbiljno to mislim. Mrtav si ako mi samo pipneš opremu“, upozori me, na što se široko nacerim.

Ovo je prekomično i ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Meni se nikada ništa ne događa. Najuzbudljivija priča koju mogu prepričati iz svog jadnog života je ova – napio sam se prvi put u životu od dvije šalice kuhanog gina i završio na kauču salona za tetoviranje.

Kod preslatke tattoo-majstorice.

Čekaj, imam li tetovažu?

Ne, nemam, osjetio bih da me je… bockala? Crtala po meni? Odjednom mi se pomisao na to počne sviđati. Nikada se nisam zamišljao kao lik s tetovažom, ali sada kada sam tu… mogao bih biti.

Nova godina, novi ja, i te gluposti. Zašto ne?

* * *

Ne treba mi frajer.

Nikako mi ne treba frajer.

Ne treba mi frajer.

Nikako mi ne treba frajer.

Mantram to sebi cijelim putem do pekarnice koja radi 24/7 i natrag do salona. No, kada ti život da limune… onda napraviš jebenu limunadu i posrčeš je s guštom na slamčicu, uživajući u svakoj kapi, zar ne?

Bože, zaista sam ugrožena kada padam na prvog lika koji mi bane na vrata. Sladak je, ne mogu to poreći, i zgodan, no uopće nije moj tip. Mislim, nije tip koji bi uopće pogledao u mom smjeru, a kamoli i pomislio da se spetlja sa mnom. A ni ja s njim.

No, ja si ne mogu pomoći, razmotavam pa ponovno zapetljavam po glavi raznorazne scenarije koji uključuju nas dvoje u ovaj samotni dan u godini koji bi svi trebali provoditi sa svojom obitelji. Ali on je kod mene, mamuran i sladak na nevjerojatno divan štreberski način. Miris njegova skupog i muževnog parfema razlio se po prostoriji u kojoj se prespavao, tako da nikada ne bih rekla da je bio obeznanjen od alkohola noćas.

Zaboravi to! – naredim sama sebi, duboko udahnem reski siječanjski zrak i zakoračim u svoj salon.

„Pas mater i sve… što to radiš?“ prasnem na štreberka, a on se trgne kao da sam ga odalamila nečim po glavi. I uhvati se za glavu pa me to podsjeti da sigurno ima glavobolju svih glavobolja i da ne bih trebala drečati. Jebiga, ja i inače glasno pričam, a kada se iole uzbudim, glasnice kao da mi odluče živjeti svoj vlastiti život.

„Ja, ovaj… pospremam?“ kaže on, ali nekako u obliku pitanja pa se prasnem sarkastično smijati.

On posprema? Moj studio? Pa, sretno s time, frajeru!  – pomislim i zavalim se u prastaru pohabanu fotelju koju nemam srca presvući novom tkaninom jer tu sam provela sate i sate sjedeći i gledajući Starog kako radi. Učeći od njega zanat, da se tako izrazim. I očito se pripremajući za život bez njega. U samoći. Koju je nekako naprasito prekinuo ovaj lik za kojeg imam dojam da odjednom zauzima golemi dio mog životnog i radnog prostora. Kao da oduvijek pripada tu. Kakav čudna pomisao!

On se nesigurno dogega do mene na očito klimavim nogama pa drhtavim rukama primi od mene vrećicu koju sam mu pružila. Zaviri u nju pa zadovoljno uzdahne kada vidi kavu i pužić s makom. Jebiga, nije da se može danas birati. Ja sam se zadovoljila slanim perecom, milostivo prepuštajući njemu šećer jer mu je danas potrebniji nego meni.

„Hvala ti“, kaže i ogleda se po mom kreativnom neredu, tražeći mjesto gdje može sjesti. Iako se potrudio pospremiti, i dalje je sve… pa, onako kako ja to volim. Na čistoću i higijenu pazim opsesivno, no samo ja znam točno gdje što stoji i gdje sam što u kojem trenutku odložila. On očito pokušava pronaći neki sustav, smisao, nit vodilju moje organizacije radnog prostora, no ne uspijeva mu, a to nije zbog mamurluka koji ga očito žešće jebe. Na kraju sjedne na stolicu za tetoviranje, nesigurno namještajući svoje naočale.

Kladim se da je u njegovoj sobi sve minimalistički i poslagano kao po špagi. Djeluje kao takav tip frajera kojemu sve mora biti posloženo.

„Nema na čemu“, odvratim uljudno promatrajući ga znatiželjno. „Kako se zoveš?“ pitam znatiželjno jer sada mi je već blesavo u glavi vrtjeti seksi scene s frajerom kojemu ne znam ime.

„Karlo“, odvrati on nakon što je popio malo kave i vidno se počeo bistriti.

Naravno da je Karlo. Kladim se da je to obiteljsko ime. Ono, od djeda ili pradjeda. Ja ne kažem svoje ime, pretpostavljajući da ga zna jer su ga oni idioti noćas izvikivali na sav glas. Samo kimnem glavom dok mi njegovo ime odzvanja u prsima.

Karlo. Karlo. Karlo.

Lijepo ime, kada malo razmislim.

Majku mu! Otkad se ja to palim na štrebere? Očito od danas.

Pokušavam u sebi zatomiti hihot jer smiješna sam sama sebi. Nisam neko nevinašce, imam iskustva s muškarcima, i kada se uželim malo valjanja među plahtama, nije mi problem udovoljiti toj potrebi, voljni se kandidat uvijek začas nađe.

No, ima nešto u ovom liku što me toliko intrigira i privlači da je želja da ga odvučem takvog zgužvanog, razbarušenog od spavanja, predivno zbunjenog i slatko nesigurnog do svoje spavaće sobe i zadržim tamo tjednima odjednom sekundarna.

Tjednima? Ajme, kakav pomisao! Zadržati ga tu… tjednima. Ili jednostavno zauvijek?

Presmiješno, kao da bi netko kao on mogao uopće i pomisliti na suživot s nekim kao ja. No, pomisao na to mi se uvukla u srce kao parazit i teško da će ju išta moći iščupati sada kada se tu nastanila.

Srčem glasno svoju vrelu kavu uživajući u okusu i mirisu, dok mi se on tiho i ponizno ispričava zbog neugodnosti koje sam pretrpjela zbog njegovih cimera. Kimam suosjećajno glavom, trudeći se ne skidati ga pogledom, no želja da vidim što se krije ispod te uštogljene odjeće koja toliko odudara od moje uobičajene scenografije sve je jača i jača.

„… i zato bih ti se nekako htio odužiti. Ne znam, da ti pospremim studio? Pomognem danas oko nečega?“

Kriste Isuse i Marijo! Dobri samaritanac? To zaista postoji?

„Hm…“, promrmljam neodređeno, sada fiksirana na njegove usne. Ima malo šećera u prahu na bradi i prožme me snažna želja da ga cijelog obližem.

No, to bi ga baš lijepo šokiralo, ne bi li? To ti je cilj, preplašiti ga i stvoriti mu doživotne traume? Nije mu dosta pogled na tebe… takvu?

On šuti, a ja se svađam sama sa sobom u svojoj glavi u kojoj vlada itekako veći nered nego u mom studiju.

Ipak, neki mi tihi glasić govori da je sve ovo ispravno i da baš ovako treba biti.

On i ja, zajedno, prvi dan ove nove godine.

Uvrnuto, do bola. A bol je moje srednje ime…

* * *

Kava i šećer, tko bi rekao? Lijek za sve boli.

I preslatka cura koja na očigled vodi nekakvu bitku unutar sebe.

Bistrije mi je u glavi, pulsiranje je hvalimtebože prošlo, a nekim čudom mučninu ne osjećam uopće. Imao sam sreće. Vraške sreće, pomislim dok mi pogled luta po prostoriji jer se borim sa željom da ne buljim u svoju domaćicu, koja me nekim čudom još nije izbacila.

Nekako mi se ne vraća u svoj stan jer mogu misliti što me tamo čeka – netko se sigurno uneredio u kupatilu i sigurno sve vonja po alkoholnim parama. A ako se nekome posrećilo, moglo bi me dočekati i nešto golotinje, s čim zaista ne bih želio započeti novu godinu.

No, tetovaža… e, to bi već bilo nešto posebno. Pogotovo ako bi mi je radila ona. Samo ona, nitko drugi. Shvatim da bih njoj dopustio sve. Njezin postupak noćas i jutros govori mi sve o njezinu karakteru što trebam znati.

Predivna je. Izvana i iznutra.

„Znaš, stvarno želim tetovažu“, prekinem tišinu koja na moje čuđenje uopće nije bila neugodna. Da mi je netko rekao da dvoje ljudi mogu samo sjediti i uživati u kavi i pecivu ujutro, ne bih mu povjerovao.

Ona podigne svoju ispirsanu obrvu pa me stane proučavati.

„A gdje to?“ pita s očitom nevjericom u glasu.

Jebiga, nisam o tome razmišljao.

„Negdje gdje se neće vidjeti. Mislim, volio bih da je to neko mjesto koje neće biti dostupno svima… ako me shvaćaš? Možda na prsima.“

Tako je, prsa ne pokazuješ baš svakome. Barem ja to ne činim, nemam običaj hodati okolo bez majice, čak ni po stanu, čak ni kada sam sam tamo. Dankine su tetovaže, doduše, vidljive i pogled mi malo-malo bježi na njih, no očito je da je ona drukčija od mene, ona voli privlačiti pozornost na sebe, dok sam ja više tip koji se voli stopiti s pozadinom.

Bože, ne možemo biti različitiji jedno od drugoga! – pomislim pomalo tužno, no onda mi sine da se suprotnosti i privlače. Moglo bi, dakle, biti nade?

„A zašto?“

„Tetovaža je… intimna stvar, barem za mene.“

„Ma nemoj. Kako to?“

„Pa ne znam. To je samo moje mišljenje. Bit ću liječnik jednog dana. Ne bih da me osuđuju zbog tetovaže koja je na vidnom mjestu.“

„Ah, to sve objašnjava.“ Molim? Što objašnjava… što? „Tvoj izgled… ma nevažno. Što bi tetovirao?“

K vragu, ni o tome nisam razmišljao.

„Što preporučuješ?“

Ona se glasno nasmije. Ustane se pa mi u ruke tutne veliki registrator s fotografijama tetovaža koji je izvukla ispod jedne goleme hrpe papira.

„Ne ide to tako, srce.“

Srce? Je l’ ona to meni rekla srce? Srce… srce… srce… kako čudno da je rekla baš tu riječ.

„Nego kako? Objasni mi.“

„Ne tetoviram nikoga nasumce. Želim da moje tetovaže nekome znače nešto.“

Ah, to itekako shvaćam. Potrebu da ostavi traga na ovome sumanutom svijetu. Da znači nešto. Nekome.

Sličniji smo nego što izgledamo na prvi pogled. Odjednom shvaćam da smo oboje olupine koje plutaju u moru suvremenog svijeta koji je preokrutan prema onima koji su drukčiji. Koji žele više. Koji imaju potrebu dati sve od sebe da taj isti svijet ipak jednom bude bolje mjesto za život.

Odjednom mi je ostala još privlačnija, još poželjnija, još draža.

„Tetovaža mora nešto predstavljati za tebe“, nastavlja mi objašnjavati dok njezin glas, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, vibrira u dnu trbuha kao ugodna glazba koja smiruje moje postojanje. Kao da pripada tu. Kao da me njezin glas vodi kroz oluju do sigurne luke u kojoj ću pristati. I usidriti se. Zauvijek.

„Mora predstavljati tebe u nekom obliku… Kakav ćeš liječnik biti? Mislim, što planiraš specijalizirati?“

„Kardiologiju“, ispalim kao iz topa odavno naučen odgovor.

Jedino je to imalo smisla nakon što mi je brat blizanac umro od zatajenja srca kao šestogodišnjak. Pola mene je nestalo tog dana i ništa nikada nije uspjelo popuniti tu prazninu. Ništa, sve do danas, kada se čini da cijela njezina pojava pušta korijenje upravo u toj golemoj rupi gdje bi trebalo biti moje srce.

„Doktor za srce?“ nasmije se ona pa se i ja nasmijem na njezino pojednostavljivanje cijele moje unaprijed zacrtane sudbine.

Bože, kako li je lijepa! Zrači nekom neobjašnjivom pozitivnom energijom i privlači me nekom nesvakidašnjom silom kakvu dosad nikada nisam osjetio.

Žene su za mene oduvijek bile bezlična bića, gotovo sve jednake, s praktički identičnim težnjama i željama – dobro se udati, osigurati si sigurnu budućnost, roditi djecu. Nije da nisam imao cure ili veze, ali sve je to bilo prolazno, beznačajno, monotono… bezbojno. No, ova tu ispred mene izgleda kao da joj ništa od toga nije bitno. Kao da živi samo za ovaj trenutak koji provodi objašnjavajući meni svoju životnu i radnu filozofiju. Kao da živi život u svim mogućim duginim bojama.

Doktor za srce… koji nema srca. Kakva ironija sudbine!

Barem ga nisam imao do jutros. Jutros kao da je oživjelo. Zbog nje.

„Želim srce. Tetovažu srca“, kažem s odlučnošću i vratim joj folder s fotografijama, sada čvrste ruke.

„Pravog srca? Ljudskog?“ pita, a ja kimnem glavom. Nasmiješi mi se široko, na što me nešto stegne u prsima. Prekrasan osmijeh, gotovo zarazan, na koji moram odgovoriti razvlačenjem svojih usana, od uha do uha.

„Ja radim samo unikatne crteže, u boji. Tvoj dizajn neće imati nitko drugi osim tebe“, objašnjava dok ja buljim u njezine usne, opčinjen tim pirsingom na njima. Kakav bi bio osjećaj poljubiti je? Kakvog bi okusa bila? Nemoćan izraziti se riječima, samo kimnem glavom.

„I to nije jeftino“, upozorava me, ali vidi da me to ne dotiče. „I traje dugo. Satima. Možda cijeli dan danas. A možda ni ne stignem dovršiti sve danas pa ćeš morati ostati tu do sutra“, doda ovaj posljednji dio gledajući me nekako izazovno.

„Odlično“, ispalim entuzijastično, na što se opet podigne ona njezina ispirsana obrva. „Ionako mi se ne ide kući“, dodam, na što ona odgovori pogledom punim razumijevanja. Pa, vidjela je kretene s kojima živim, sve kuži.

„Dobro, doktore. Daj mi pola sata da uđem u zonu i tvoja sam.“

Molim? Moja? Što?

Nisam se ni snašao, a ona je u pozi za meditaciju dok je ja opčinjeno promatram. Prirodno duge trepavice joj titraju dok djeluje kao da u glavi vizualizira dizajn moga srca i ja osjetim da moje trenutno lupa neobično brzo – gotovo kao da sam trčao maraton.

O da, ovo se srce budi i izgleda kao da je odlučilo živjeti neki svoj život. Koji započinje danas.

Što mi ova cura radi? Što ima u njoj da me toliko privlači?

Nemam pojma koliko je vremena prošlo da sam zadivljeno buljio u nju, boreći se sa željom da je ne poljubim, no želja za tetovažom, njezinom tetovažom, nadjačala je primitivne instinkte za koje sam bio do danas uvjeren da uopće nisam sposoban osjećati.

Moja… moja… moja… Kada bi ona bila moja, kakav bi mi život bio?

Nismo se ni dotaknuli, a ja sam već sav naelektriziran i u nekakvom uzbudljivom iščekivanju svega što dolazi. Nismo se dotaknuli, još.

Ali hoćemo. Uskoro.

Dodirivat ćemo se. Ljubiti. Grliti. Maziti. Raditi sve što parovi rade. Slike u mojoj glavi su tako jasne i živopisne da se ne mogu prestati ceriti kao kreten.

Kad otvori oči i njezin pogled susretne moj, postanem svjestan da je sudbina mog srca već ucrtana. I onog koje će ona utkati u moju kožu i tako me trajno obilježiti i onog koje u mojim grudima od danas kuca samo za nju.

Sretna mi Nova godina…

Ako ne znate koje biste domaće autore mogli čitati, evo nekoliko mojih prijedloga:

Ivana Šojat

Koju god njezinu knjigu uzeli u ruke – nećete pogriješiti. Svaka je drugačija, osebujna i predivna na svoj način. Ova autorica u svojim djelima obrađuje teme koje se inače često stavljaju pod tepih, ne libi se glasno o tome govoriti i ukazivati na sve što nas kao društvo tišti od povijesti do dana današnjeg. Životno-realne teme neće nikoga ostaviti ravnodušnima.

Kristijan Novak

Genijalan autor koji mene osobno svakim svojim djelom rastavi pa sastavi. Emotivno i intelektualno, dok istovremeno piše tako da je razumljiv svim vrstama čitatelja, a korištenje kajkavštine u njegovom pisanju kod mene je veliki plus. Bira teme koje će potresti čitatelje, navesti da osjećaju cijeli spektar emocija, a priče su nakon čitanja nezaboravne.

Ankica Anchie

Ljubitelji poezije nezaobilazno moraju dati šansu ovoj predivnoj dami koja je u vrlo kratkom roku izdala nekoliko zbirki. Iako jednako suvereno vlada prozom i poezijom, za sada se istaknula poetskim izričajem, a mene su posebno oduševile njezine dvije zbirke posvećene ljubljenoj joj Dalmaciji.

Miro Morović

Ako tražite pisca koji je u rangu ili čak i preko njega u odnosu na strane i bestselling autore, jednostavno morate posegnuti za nekim od romana iz pera ovog fantastičnog autora. Dok ih budete čitali, neće imati dojam da je to djelo napisao netko naš, pa ako su vam draži strani autori, ovdje zaista nema greške.

Marina Vujčić

Jedna od mojih omiljenih domaćih autorica čije sam sve knjige pročitala više puta. Ne bih znala reći koja mi je najbolja i najdraža, jer su mi sve podjednako drage, a veselim se svakoj njezinoj novoj kao malo dijete. I svaka je drugačija, bilo stilski, bilo tematski, a opet tako životno-realna, divna i za mene uvijek emotivna.

Marilena Dužman

Ovu bih autoricu svrstala u top 5 domaćih pisaca, jednostavno obožavam njezine priče. Ljubitelji ljubavnih romana će ovdje doći na svoje, a ova autorica piše i o domaćim ali i o stranim likovima i mjestima. Meni su osobno draže njezine priče koje je smjestila na naše područje, a pored ljubavnih, ima i satirične romane. Također je svaki drugačiji, pa nikada ne znate što vas čeka, što je kod mene veliki plus.

Erika Žilić Vincetić

Iako je izdala tek dva romana, jednostavno je se mora spomenuti. Način na koji je spojila povijest sa suvremenim temama, a radnja obje priče je smještena u Osijek, toliko je genijalan da mi je žao što ne dobiva pozornost publike koju zaslužuje. Pitkog stila izražavanja, romani su nezaobilazno štivo za Osječane.

J. J. Elena

Ljubitelji povijesnih romansi će se oduševiti kad otkriju da imamo domaći autoricu koja piše o ljubavi u doba senjskih uskoka. Neki je uspoređuju sa Zagorkom, no ja ću reći da je J. J. Elena neusporediva, jedna jedina, samo svoja, i jedva čekam da njezine romane otkrije domaća publika koja će uživati u pričama koje isprepliću našu povijest i prekrasne emotivne i senzualne ljubavne priče.

Slobodno mi u komentare pišite svoje prijedloge domaćih autora i njihovih djela za koje mislite da bi mi se svidjeli!

Saša Jakšić, prof.

1. UVIJEK NOSITE KNJIGU U TORBI SA SOBOM
Ja uvijek, ali baš uvijek imam uz sebe jednu knjigu. Makar neko džepno izdanje. Nikad se ne zna koliko ćemo negdje morati čekati, a to može biti idealno vrijeme za čitanje. Jednom sam prilikom dok sam čekala u bolnici na vađenje krvi pročitala cijeli jedan roman. Istinita priča. Ne roman, ovo moje s čitanjem dok sam čekala da me prozovu. Zbog toga također nisam nervozna akomoram čekati jer shvaćam to kao neplanirano bonus vrijeme za čitanje.

2. PROBUDITE SE POLA SATA RANIJE
Ovo sigurno nije nešto novo što čujete, ali zaista funkcionira. Shvaćam, nekima je rano ustajanje užasna tlaka, no ne morate to prakticirati svaki dan. Možete to buđenje ranije prebaciti ili ograničiti samo na vikend, pa umjesto da ugasite alarm jer ne morate subotama i nedjeljama ići na posao, dozvolite mu da vas probudi i iskoristite to vrijeme za čitanje.

3. ODREKNITE SE NEČEGA
Znam, znam, pomalo blesav savjet, jer tko se zaboga želi ODRICATI nečega? No znate i sami da ponekad drugačije ne ide. Odreknite se poneke kave, filma, ili odlaska u šoping. Ili kao ja, odreknite se glancanja kuće/stana na pola sata – sat svaki dan et voila, evo vam dodatno vrijeme za čitanje. Iskreno, moramo li brisati prašinu baš SVAKI DAN? Ja kažem da ne moramo.

4. ISPROBAJTE MULTITASKING
Kad ovo kažem ne mislim da čitate tri knjige istovremeno kako bi što više toga pročitali. Iako meni osobno ovo nije strano, ne preporučujem to. Osim ako zaista niste ovisni o čitanju kao ja, pa ne možete dočekati da dovršite jednu knjigu, pa već posežete za drugom. Ili trećom. Ne, mislim na pravi multitasking. Primjerice, dok kuhate ručak, razmislite koju aktivnost možete napraviti istovremeno jer nije da baš morate pola sata – sat stajati pored štednjaka, ne? Možete se udaljiti od njega svakih par minuta pa napuniti perilicu, isprazniti sušilicu, posložiti rublje, nazvati mamu, napisati si popis za kupovinu itd., tako da kada ste gotovi s kuhanjem, obavili ste i ostale zadatke, pa vam ostaje vrijeme za čitanje. Osobno prakticiram ovo svakodnevno. S vremenom se naviknete i više ni ne razmišljate o tome koliko stvari činite odjednom.

5. BUDITE SEBIČNI
Istina, ovo malo grubo zvuči, ali ozbiljno vam kažem – budite sebični kada je vaše vrijeme u pitanju. Ne poklanjajte ga svakome, jer ne zaslužuje ga svatko. Samo razmislite koliko vremena u danu potrošite na druge osobe, pa se usput zapitajte cijene li oni uistinu vaše vrijeme, koje ste mogli provesti radeći nešto što VAS čini sretnima, primjerice čitajući. Odgovorno tvrdim da bi svatko trebao odvojiti dio vremena u danu koje će posvetiti samo sebi – eh sad, što ćete vi za to vrijeme raditi, vaša je stvar, naravno, ali ja ću čitati.

6. OGRANIČITE VRIJEME NA DRUŠTVENIM MREŽAMA
Mislim da su društvene mreže najveći gutači vremena koji postoje. Ozbiljno. „Samo ću pogledati što ima.“ Ups, prošlo je cijelo prijepodne/veče! Pa kako? Dok otvorim fejsbuk, Instagram, i sve ostalo pa samo zavirnem i ‘polajkam’ prvih nekoliko objava koje mi se prikažu, odgovorim na par poruka, prelistam fotke neke grupe jer mi je smiješna, pogledam na sat i vidim da sam izgubila PREVIŠE vremena. Za mene – ako sam izgubila i sat vremena na to, to je uistinu previše, evo ne znam za vas. Razumijem, nekima su društvene mreže potrebne za posao, ali ja sam otkrila da je pola sata – sat dnevno sasvim dovoljno da se obavi sve što je potrebno na svim društvenim mrežama, i sve više od toga za mene je pretjerivanje. Opet, ne znam za vas, ali moji prijatelji znaju da sam tu za njih 24/7 ako me trebaju, ne moram im svaki dan lajkati niti komentirati sve objave da bi osjećali da su mi bitni, niti oni to moraju činiti meni.

7. AUDIOKNJIGE
Ne znam jeste li znali, ali na YouTube-u imate odličan izbor audioknjiga koje možete slušati, primjerice dok se vozite na posao. Znam da neki radije slušaju glazbu u vožnji, i sama sam taj tip, volim da mi glazba odredi raspoloženje dana, no srećom pa moja vožnja do posla traje maksimalno 20-30 minuta, dok neki putuju i po sat – sat i pol vremena. Za sat i pol putovanja vjerujem da se može odslušati nekoliko poglavlja knjige. Isto tako, možete kombinirati šetnju sa slušanjem audioknjige, tako ubijete dvije muhe jednim udarcem – činite dobro i za svoje tijelo, i za svoj um. Ili ako ste ‘indoor’ tip kao ja, slušajte audioknjigu dok radite kućanske poslove – garantiram vam da će vam se činiti kao da radite nešto zabavno, a ne da peglate ili ribate pećnicu. A isto tako garantiram da ćete krepavati od smijeha kad naiđete na seksi scenu dok recimo ribate kupaonicu.

8. NEKA VAM ČITANJE BUDE NAGRADA
Kad smo kod kućanskih poslova, vjerujem da ne postoji osoba koja ih voli i rado obavlja. Ja se doslovno moram TJERATI da ih odradim. Nisam neuredna i ne volim prljavštinu, ali ako me pitate bi li radije čitala ili usisavala, odgovor će uvijek biti čitala. Umjesto usisavala ubacite doslovno bilo koji kućanski posao. Kako se ja natjeram da ih ipak odradim? Tako što se motiviram čitanjem. Primjerice, kad usisam cijelu kuću, mogu pročitati jedno poglavlje knjige. Nakon toga moram oprati suđe, nakon čega ću se nagraditi još jednim poglavljem te iste knjige. Pa ću onda oprati prozore, a za nagradu ću se počasiti idućim poglavljem knjige. Na kraju dana – kuća blista, a ja sam pročitala još jednu knjigu. Ovo zahtjeva malo discipline, pogotovo ako uzmete neko ultra napeto štivo u ruke, ali za ovakve su vam aktivnosti idealne zbirke kratkih priče ili zbirke poezije. Ako do sada niste probali čitati kratke priče ili poeziju, evo idealne prilike da isprobate ovaj neobičan spoj aktivnosti i iskusite nešto novo.

9. MANITE SE ĆORAVA POSLA
Znam da ste svi već čuli ovo od svojih mama ili baka, ali zaista, zaista razmislite o tome. Koliko imate aktivnosti u danu koje radite uzalud, ili bez nekog određenog cilja, ili s nekom ozbiljnom svrhom? Nisu društvene mreže jedini gutači našeg vremena, možda su samo najrašireniji i najčešći, no takvih gutača vremena ima nebrojeno. Posebna su kategorija ljudi gutači vremena, no o njima neću danas, nemam toliko vremena, već ću spomenuti neke svoje aktivnosti koje sam ja identificirala kao nepotrebne gutače vremena: gledanje/čitanje vijesti, isprazno i površno čavrljanje iliti mlaćenje prazne slame, online šoping (osim kada su knjige u pitanju!), hodanje po trgovinama bilo namirnicama bilo odjećom, šetanje trgovačkim centrima i razgledavanje izloga, odlazak na ugradnju umjetnih trepavica… slobodno u komentare ubacite neke svoje primjere, sigurna sam da ćete ih pronaći. Kada ih identificirate, samo ih izbacite s popisa vaših dnevnih aktivnosti i to je to, odjednom ćete shvatiti da ipak imate viška vremena. Ako mislite da se vama ne potkradaju gutači vremena, probajte jedan dan zapisati SVE svoje aktivnosti, od trenutka buđenja do odlaska u krevet, i količinu vremena koje ste potrošili na svaku tu pojedinu aktivnost. Nakon par dana, vidjet ćete da ste ipak mogli nekoliko sati odvojiti za čitanje, ali ste umjesto toga radili nešto drugo, što možda uopće nije bilo važno ili potrebno.

10. POSTAVITE SI IZAZOV
Ne volim reći „cilj“ jer mi to zvuči kao nešto vezano uz posao, a izazovi su zabavni i ja ih osobno shvaćam kao igre, kao pomicanje vlastitih granica. Krenite s malim izazovima, pa ih onda promijenite s vremenom u veće. Na primjer, postavite si izazov da pročitate jednu knjigu mjesečno. Ne čini se teško, recimo ako primijenite savjet broj 2 samo vikendom. Pola sata – sat vremena čitanja ujutro tijekom svakog vikenda sigurno može rezultirati jednom pročitanom knjigom mjesečno, naravno, ovisno o tome koliko brzo čitate. Netko će možda pročitati jednu knjigu za taj jedan vikend, netko možda samo nekoliko poglavlja, i to je u redu, ne natječete se ni s kim drugim, samo sa sobom. Jedna knjiga mjesečno, i godišnje je to ukupno 12 knjiga, što nije zanemariv broj. Kasnije si probajte taj izazov povećati na 2 knjige mjesečno, što je 24 knjige godišnje – dalje računajte sami, meni je matematika mrska, ja radije čitam. ;D
Sigurna sam da bih mogla nastaviti nabrajati dalje, no ne bih vas htjela opteretiti s previše informacija, niti bih voljela da ovaj blog bude jedan od gutača vašeg vremena. No iskreno se nadam da će vam barem neke od mojih taktika i strategija za pronalaženje više vremena za čitanje koristiti, te da ćete povećati svoj broj pročitanih knjiga tijekom jedne godine.
Kao dodatnu pomoć u tome, uskoro će vam biti dostupan moj dnevnik/planer čitanja, kojim ćete na vrlo jednostavan način moći isplanirati i pratiti svoje čitanje kroz jednu kalendarsku godinu, počevši od mjeseca koji vi odaberete da bude početak tog praćenja, i bit ću zaista sretna ako mi javite rezultate po isteku te jedne godine.
Za kraj ću malo preformulirati Stendhalove riječi: neka dobra knjiga bude događaj u vašem životu! Hoće li to biti tjedni, mjesečni ili sezonski događaj – to ovisi samo o vama!

AFERA ZA BOŽIĆ

Pišem već nekoliko godina, ali u tišini svog doma. Za to su znali samo uži članovi moje obitelji i nekolicina najbližih prijatelja. Nije da sam to tajila, samo nisam bila spremna podijeliti svoje priče s drugima, valjda mi je trebalo vrijeme da ta odluka sazrije u meni – jednako kao i ova o pokretanju bloga o knjigama.
Neke moje priče možete otkriti na Wattpadu:

https://www.wattpad.com/user/SaaJaki

Kada sam kao book blogerica otkrila za mene predivan svijet naših domaćih autora / autora samoizdavača, nisam ni sanjala da ću jednoga dana i ja biti među njima. Svim srcem i dušom sam se bacila na kupovanje, čitanje i recenziranje baš tih knjiga, jer kao da sam već tada znala kako je mukotrpan posao ne samo napisati knjigu, nego doći to tog njenog tiskanog oblika. Neizmjerno me veselilo upoznavanje baš s tim prekrasnim ljudima, što se bez ovog bloga ne bi dogodilo.

Sve je krenulo kada mi je knjižničarka u Gradskoj knjižnici Osijek preporučila “Razgovori s ginekologom” naše predivne autorice Marilena Dužman/Autor, i od onda se nekako sve ovo zakotrljalo, i od Marilene do danas, popis naših autora koji me oduševljavaju iz dana u dan je sve veći.

Naša je domaća scena prepuna divnih ljudi koji pišu genijalne priče, i voljela bih kada bi ova moja priča inspirirala i druge da se odvaže na objavljivanje i tiskanje istih, a ja i dalje nastavljam svoju misiju čitanja i podržavanja svih autora iz regije.

Kao drugo, nekoliko vas me pitalo, na ovaj ili onaj način, kako je moguće da pročitam jednu knjigu skoro svaki dan? Odgovorit ću na to, ne brinite se. Drugi se vjerojatno to isto pitaju u tišini, odnosno, nisu to izrekli ili napisali meni, ali shvaćam da je to nekome nevjerojatno. Kao što je meni nevjerojatno da netko odradi svaki dan dva sata treninga u teretani. Ili da netko gleda YouTube videe nekoliko sati dnevno.

Kao treće, imam potrebu objasniti zašto sam ja tu, s vama. Oduvijek sam voljela čitati, pa to je jasno, ne? Ovisna sam o čitanju – nisam bez veze tako nazvala ovu stranicu. Stvarno se tako osjećam – ako mi prođe dan bez čitanja, kao danas, osjećam se prazno i neispunjeno. Možda da ostavim ovisnost o čitanju za neki poseban post, samo mi vjerujte na riječ – ovisna sam. Dobro, to možda nekima i neće biti neobično, puno ljudi voli čitati, što sam shvatila otkako pišem ove postove o knjigama koje sam pročitala, i ta me spoznaja strašno veseli. Puno sam toga naučila o sebi, otkako ovo pišem, ali isto tako i o drugima koji čitaju.

Dakle, ovdje sam zbog vas. Ne u smislu da bih ja vama nešto pružila, nego jer ja trebam to nešto od vas. U mom privatnom životu baš i nema osoba koje čitaju – pa ja nemam s kime uživo komentirati knjige, nisam član nikakvog književnog kluba, iako mi je to oduvijek bila želja biti, i nitko se posebno ne uzbudi kad ja kažem „Jao što sam sinoć pročitala divnu knjigu!“. Vjerojatno kao i što mene ne uzbuđuje kad netko meni kaže „Večeras je reprezentacija pobijedila sa 4:0!“ Ja sam tu radi vas – zato me veseli svaki vaš komentar, što mi daje osjećaj da s nekim dijelim svoje dojmove o knjigama koje sam pročitala, i koje ste vi pročitali, i to me veseli, čak i kad imamo različite dojmove. Ja čitam otkako znam za sebe. Bilo je perioda kad sam čitala manje, pa čak i perioda kad nisam čitala uopće – jer, život. Znam samo da su ovi periodi bez čitanja bili jako kratki, a ovi kad sam čitala manje su nekad duži, ovisi o mnogo toga. Nisam si ove godine zadala neki cilj, moram pročitati ovoliko ili onoliko knjiga. Jedan od ciljeva mi je u ovoj godini pročitati što više naših autora i koliko mi to prilike dozvoljavaju, kupiti si ili nabaviti što više knjiga hrvatskih autora, pogotovo onih koje volim.
Spomenut ću tu Marilenu Dužman, Marinu Vujčić, Kristijana Novaka. Evo Marilenu sam riješila, osim ako do kraja godine ne izda novu knjigu!  Nije mi bio cilj imati ovoliko ili onoliko pratitelja, niti se time opterećujem. Što vas je više tu, ja sam sretnija, eto, samo to. Volim širiti ljubav prema čitanju i prema knjigama, pa moglo bi se reći da mi je to neki cilj ove godine, i zadovoljna sam kako to ide do sada. S obzirom da jako puno čitam, shvatila sam da s vremenom se nekako izgubi taj osjećaj nekakvog osobnog postignuća. Puno ljudi posta o tome koliko su kilometara pretrčali ili odvozili biciklom, na primjer, pa je onda valjda ovo moj ekvivalent toga – da moje osobno postignuće u čitanju ostane negdje i zabilježeno. Ne pokušavam nikoga impresionirati, niti uvjeriti da svi trebate čitati knjigu dnevno, nikako, daleko od toga.
Čitanje ne treba biti obaveza, već užitak, zato kad vidite da sam ja pročitala u jednom mjesecu 26 knjiga – znajte da se taj broj dogodio stvarno neplanski. Ja pojma nemam koliko ću knjiga tjedno ili mjesečno pročitati, i taj broj iz mjeseca u mjesec i mene ugodno iznenađuje. Da ne pišem o knjigama, vjerojatno bi brzo zaboravila da sam u rujnu 2021. pročitala 26 knjiga – veseli me što je to ipak zabilježeno. Dakle, kako mi to uspijeva? Kraći odgovor bio bi ovaj citat koji sam maznula sa interneta – moj dan se svodi na niz događaja koji me sprečavaju da čitam. Samo sam ja to preokrenula na ovo – moj dan se svodi na niz događaja koji mi omogućuju da čitam. Ja svoj dan oblikujem tako, da u njemu jednostavnom mora biti vremena za čitanje, kao što vjerojatno netko oblikuje svoj dan tako da u njemu mora biti vremena za kavu u kafiću/odlazak na trčanje/ manikuru – slobodno dodajte neku svoju aktivnost ovdje umjesto čitanja.

Evo vam još nekih činjenica o meni, koje odgovaraju na to pitanje – kako ta likuša zaboga stigne pročitati toliko knjiga mjesečno?

1. Ja ne gledam TV. Gotovo nikad. Ne sjećam se kad sam pogledala neki film, ili seriju. I ne slušam radio, osim ponekad glazbu ili neki podcast dok kuham ili se vozim sa posla i na posao.

2. Ja ne idem na kave, gotovo nikad. Ne volim kafiće (ni restorane), pa se nalazim s prijateljima u kućnim druženjima, ne toliko često koliko bih voljela – ali zato čitam.

3. Ne bavim se sportom. Nije za pohvaliti se, ali evo, čekam da čitanje postane olimpijska disciplina. Kladim se da mogu osvojiti zlatnu medalju.

4. Nisam opsjednuta ljepotom, pa ne stavljam umjetne nokte, trepavice, ne idem kod kozmetičarke, u frizerske salone itd. Ali zato čitam.

5. Ja zaista jako brzo čitam, što nije neobično, ako dugo čitate, i dođete do toga da čitate knjigu dnevno, kao ja. Dok netko pogleda film, ja sam za to vrijeme pročitala jednu knjigu.

6. E sad se hvalim – stvarno mi dobro ide multitasking. Mogu u isto vrijeme kuhati ručak, peglati veš, pričati na telefon, i razmišljati i praviti si mentalnu tu do listu ili sastavljati u glavi post o nekoj knjizi. Istovremeno.

7. Također se hvalim – super mi ide upravljanje vremenom. Jako dobro mogu procijeniti koliko će mi vremena trebati za kućanske poslove koje radim uvijek na principu multitaskinga, tako da uvijek si organiziram dan tako da barem navečer imam vremena za čitanje. Jasno, nekad ne ide sve po planu, jer – život.

8. Ne gubim vrijeme na nebitne stvari. Oduvijek sam smatrala da je moje vrijeme jako dragocjeno i živim po principu – potrošeni novac uvijek možeš nadoknaditi ali potrošeno vrijeme ne možeš – zato gledam da svoje vrijeme trošim na ono što volim, a to je čitanje. Meni nebitne stvari – šoping npr. Odem samo kada moram i vrlo sam brza i efikasna u tome. Kupim što trebam, ne šetam po trgovačkim centrima da ubijem vrijeme, nego odmah idem kući, čitati.

9. Uvijek imam neku knjigu sa sobom. Pa kad netko za vrijeme pauze na poslu primjerice ode do Lidla, ili razgledavati izloge trgovina – ja sjedim i čitam. Čitam gdje god mogu, kad god mogu, recimo i u čekaonicama – nevjerojatno ali istinito – jednom sam pročitala knjigu u bolnici dok sam čekala na vađenje krvi.

10. Ovo je najbitnije – imam podršku svoje obitelji. Da, ja imam muža, djecu, kućne ljubimce, kuću, dvorište. Moja obitelj shvaća da mi je čitanje bitno, pa mi omogućuju da imam vrijeme za sebe, svaki dan, za čitanje. U godinama sam kada sam malo i sebična, pa stavljam sebe na prvo mjesto što češće mogu. Jer tko će mene staviti na prvo mjesto, ako ja sama sebe neću? Dakle, trudim se raditi samo ono što me usrećuje i ispunjava, a to je u prvom redu – čitanje.

Hoću li nastaviti živjeti ovako i idući mjesec ili iduće godine? Nemam pojma. Moj život je knjiga u nastajanju. Čitajte me i dalje pa ćemo to saznati zajedno?

Hvala svima, puse i laku noć!