Autobiografije su sve popularnije i popularnije, što me baš veseli, jer dijeljenje osobnih iskustava s drugima je neprocjenjivo važno, stoga ih ja jako volim čitati, osobito ako se radi o nekom domaćem liku/autoru, kao što je to ovdje slučaj. Odabir teme o kojoj autor piše, tj. koja je okosnica njegove/njezine biografije mi nije previše bitna, ali volim da je dobro napisana, intimno, toplo, emotivno i iskreno, a ova zadovoljava sve te moje potrebe. Prvi sam je put čitala kao rukopis, jer je u planu bilo ovo, drugo izdanje, a onda sam je morala pročitati još nekoliko puta. Morala nije dobra riječ, nitko me na to naravno nije tjerao, ali imala sam potrebu još nekoliko puta proći kroz tekst kako bih bolje razumjela ovu divnu osobu koja se odlučila tako hrabro iznijeti najintimnije dijelove svog života – koji nije bio nimalo lak.

Karla Kuzle ima dijagnozu. Koju, pustit ću vas da čitanjem otkrijete sami. A što je čaj od ruže – također ćete čitanjem shvatiti sami, i ja sam sigurna da ćete se prisjetiti i vi trenutaka u svom životu koji su bili baš poput ove naslovnice, dirljivo lijepi, ali istovremeno i bolni, jer svi znamo da čaj od ruže nije lijek, unatoč činjenici što je ukusan i što fino miriše.

Njezina dijagnoza je kompleksna i ona se i dandanas bori s tom bolešću, a koliko sam ja imala prilike doživjeti, rekla bih da je uistinu uspješno „hendla“ jer unatoč njoj ona je udana, piše, izdaje knjige, bavi se volonterskim radom, i dalje se educira i radi na sebi – neumorna je i ne predaje se, unatoč činjenici da su neki njezini dani nezamislivo teški – o čemu ova knjiga tako otvoreno progovara.

Napisana je zaista jednostavnim stilom, ne opterećuje čitatelja nepotrebnim informacijama, nema previše stranica niti se nepotrebno nabacuje medicinskim izrazima, a opet, priča nam o mnogo toga – ne samo o bolesti s kojom Karla danas živi, već i kako takva jedna dijagnoza djeluje na užu i širu obitelj; bolest zapravo ne obilježi samo onoga čije je ime na medicinskim kartonima, već obilježi i okolinu te osobe.

Zaprepašćujuće iskreno, Karla primjerice opisuje kako se ne sjeća dijela svog života nakon jedne invazivne terapije. Te izgubljene, formativne godine nikada nije uspjela nadoknaditi, pa je danas u zreloj dobi takoreći djevojčica u duši, što će onima koji je budu imali sreće osobno upoznati biti zasigurno jako simpatično, te će odmah na prvu zavoljeti toplinu i dragost koja iz nje isijava.

Mislim da ova knjiga mnogima može pomoći da shvate sve one koji se nose sa sličnim ili istim problemima, ili imaju nekog bliskog koji prolazi kroz nešto takvo, jer savršeno dočarava kroz svako pojedino poglavlje s čim se sve takav jedan pacijent mora boriti. A stigma takve dijagnoze je i dalje strašna, upravo zbog nerazumijevanja ljudi jer čovjeku je svojstveno da se boji upravo onoga što ne razumije, stoga je ova knjiga odličan put ka razumijevanju, i u konačnici prihvaćanju osoba kao što je Karla.

Ja joj se iskreno divim, te joj od srca želim da i dalje ima takvu snažnu volju i želju da bude dobro, da nastavi pisati i svojim djelima obogaćivati našu domaću književnu scenu.

Total respect, i jedva čekam nešto novo iz njezinoga pera!