Svi koji me (dobro) poznaju, znaju da sam ja velika ljubiteljica ljubavi, te svega ljubavnoga. Moj se život vrti oko ljubavi, i to ne samo one romantične, nego zaista ljubavi više vrsta. Bez ljubavi, mislim da ničiji život ne može imati nekakav (dublji) smisao, jer čovjek je stvoren da u prvom redu voli, počevši od sebe, a onda od svijeta koji ga okružuje.
No da je ljubav jednostavna, nije, ne, nikako. U to će se uvjeriti i jedna od glavnih protagonista ove neobične priče, američka kućanica na pragu četrdesete, koja je valjda sušta supronost meni – ona naime ne vjeruje u ljubav, niti u njoj postoji zrnce romantike, te je sva u razumu, logici, organizaciji svog i vremena svoje djece, posve ravnodušna na gotovo sve oko sebe. Kolotečina života koji je odabrala kao da ju je toliko ispraznio, da u njoj više nema niti jedne emocije – čak se ne ljuti niti previše uzbuđuje zbog činjenice da je suprug već duže vrijeme sustavno vara. A onda jednog dana dobije na čitanje rukopis koji će joj promijeniti život, jer će ju autor tog rukopisa navesti da počinje drugačije gledati, prvenstveno na sebe i svoj život, a onda i na sve što je okružuje.
Kroz poglavlja se izmjenjuju prošlost i sadašnjost, te različiti životopisni likovi, od kojih su svi na neki način povezani s Rumijem, čije ste citate vjerujem često susretali na objavama po društvenim mrežama. Za one koji ne znaju, Rumi je bio kompleksna ličnost, živio je u 13. stoljeću, te nije bio samo pjesnik, već i filozof, teolog, mistik, te je njegov utjecaj na pisanu riječ vidljiva očito i danas, jer i dalje inspirira mnoge autore da se pobliže pozabave njegovim životom, te njegovim razmišljanjima, i tumače ih na sebi svojstvene načine.
Što Rumi i jedna obična američka kućanica mogu imati zajednično, a udaljenost među njima proteže se na kontinente i stoljeća? I što mi koji sve ovo čitamo možemo iskoristiti kao svoje osobno iskustvo? Dopustit ću vam da to otkrijete sami čitajući ovo nevjerojatno djelo suvremene književnosti.
Vratit ću se radije na temu ljubavi, koja je zapravo i glavna okosnica ove priče. Knjiga zaista opisuje različite vrste ljubavi, od one koju bi svi trebali osjećati prema sebi (jer ako ne volite sebe, nećete biti u stanju voljeti ni druge), ljubavi prema nama bližnjima (iako globalno gledano, svaki bi nam čovjek neovisno o boji kože, godinama, vjeri, seksualnom opredjeljenju itd. trebao biti naš bližnji), prijateljske ljubavi (koja je zaista nešto uzvišeno), pa do one glavne, romantične ljubavi. Svi su ti oblici ljubavi nama ljudima izuzetno biti, što ova knjiga dakako i potvrđuje. Nekima je najteže ostvariti ljubav prema sebi, neki nisu blagoslovljeni iskusiti romantičnu ljubav i svom najsavršenijem obliku, no vjerujem da smo svi sposobni voljeti nesebično svoje prijatelje i obitelj. I to onom vrstom ljubavi koja govori – prihvaćam te baš takvog kakav jesi, i volim te upravo zbog toga što si takav kakav jesi.
Na žalost, svjedoci smo vremena kada se premalo govori i ljubavi, te doba kada se požuda izjadnačuje s ljubavlju, s suvremena tehnologija i društvene mreže su nas dovele to potpunog izostanka toleracije, osnovne empatije, uvažavanja i poštovanja, pa ljubav postaje poput utopije. Svjedoci smo sve većeg prezira koji neki ljudi osjećaju prema sebi, zbog čega se nisu u stanju veseliti uspjesima drugih ljudi, a zavist i zloba truju čovječanstvo gore nego ovi moderni virusi s kojima se već godinama borimo. Mutiramo, u robote, bića koja zaboravljaju kako je divno voljeti, svim srcem, svom dušom.
Zato je ovaj roman izuzetno važan – on je jedan od monumentalnih podsjetnika da je ljubav oduvijek bila s nama, otkako je svijeta i vremena, te da će uvijek biti s nama, koliko se god mi kao ljudi borili protiv nje. Voljeti sebe nije slabost, a voljeti drugoga je jedina prava i istina sloboda.
Pročitajte ovu knjigu. Podsjetite se da je u našim životima jedino ljubav bitna, i da je jedino ona vrijedna svega na svijetu, jer bez nje, ni mi ne bismo postojali.