Dirljivo i potresno svjedočanstvo žene, koja je kao trogodišnja djevojčica odvedena u ovaj zloglasni logor smrti, sa svojom majkom, ocem, bakom i djedom, te bratom, od kojih je odmah odvojena, te smještena u baraku s drugom djecom koja su služila dr. Mengeleu za pokuse.
Ono što je kod ove priče drugačije od ostalih sličnih njoj je što Lidia uopće nije bila Židovka. S obitelji je živjela u Bjelorusiji, no očito je da je u tom nesretnom ratu bilo dovoljno ne biti Nijemac da bi se otvorio pakao mržnje, jer bilo je to doba kada se pokušavala stvoriti jedna nadrasa ljudi, a Lidijina obitelj je k tomu svemu na svoju nesreću i živjela u šumi s partizanima. Također, bila je vrlo mala, pa se malo toga sjeća, no ono što je zapamtila ostavilo je neizbrisive tragove, ožiljke i traume na njezinome tijelu kao i na psihi, pa je dio veliki dio priče koju ovdje čitamo posvećen i njezinome životu nakon zatvaranja logora i po dolasku u udomiteljsku obitelj u Poljskoj.
Priznaje i sama kako su joj sjećanja pomiješana s pričama koje je čula, te da ne može biti uistinu posve sigurna što su slike iz njezina uma, a što fotografije ili svjedočanstva drugih, no nepobitna je istina da je ona preživjela taj pakao i hrabro se odlučila ispričati svijetu svoju priču. Zašto? Zato što je mržnja na žalost rasprostranjena i danas, iako je prošlo toliko desetljeća od tog užasa i pakla, a antisemitizam je i dalje rasprostranjen po Europi, pa je jako bitno pričati, čitati, pisati ovakve priče jer samo podsjećanjem i pamćenjem možemo spriječiti da se povijest ne bi ponovila.
Ono što je meni bilo frapantno ovdje je kako se jedna trogodišnja djevojčica nosila sa svime time – apatijom. Već u šumama Bjelorusije gdje se njezina obitelj skrivala s mnogima drugima naučila je biti tiha, mirna i poslušna, a snagu i nagon za preživljavanje crpila je iz svoje nevjerojatne biološke majke, koja joj je svojom odlučnošću i svojim stanjem uma spasila život. Jezivi su opisi baraka u kojima je živjela s drugom djecom, opisujući kako su bili kao životinje, vodili se nagonom za preživljavanje, isključujući sve osjećaje, želje i misli, i samo se trudili dočekati novi dan.
Također je potresan trenutak njezinog ponovnog susreta s biološkom majkom, kada je već imala 21 godinu u bila udana žena, koju je odgojila i podigla druga obitelj, jer njezina je majka po oslobođenju i prestanku rata živjela u Rusiji, gdje je politička situacija bila sve samo ne idealna. No s pomoću Crvenog križa i medija uspjele su pronaći jedna drugu, te održati kontakte nakon toga prvog susreta, iako se Lidia odlučila vratiti u Poljsku, s obzirom na to da je bila udana za Poljaka i počela doživljavati tu zemlju kao svoj dom.
Svi bi mi voljeli vjerovati kako ne postoji ni najmanja šansa da se to dogodi, a onda iskusimo na svojoj koži koliko je mržnja moćna i jaka, te kako je ljude prelako zavesti i odvesti na taj put – put mržnje prema nekome drugome. Jer je možda drugačiji, bolji, uspješniji, ljepši, bogatiji, sretniji, štogod. Ne bi trebalo biti, ali prelako je, i dandanas smo svjedoci mnogih ratova koji haraju svijetom, a o kojima se najradije šuti. Nikada mi to neće biti jasno, jer osoba sam koja kao i Lidia bira svjetlost, a ne tamu, te unatoč svemu lošemu što sam proživjela i preživjela nisam sposobna mrziti nikoga niti ikome željeti zlo. Kao i Lidia vjerujem u snagu ljubavi, koja je jedina stvar na svijetu radi koje vrijedi živjeti – bilo da je to ljubav koju osjećate prema svom partneru, obitelji, djeci, domu, zavičaju, nebitno, hranite se tom ljubavlju, i zatvorite svoja srca za bilo koji oblik netrpeljivosti i mržnje, oduprite se onima koji vas žele povesti tim putem i odaberite biti oni koji u sebi nose samo toplinu, grijući sebe i druge samo ljepotom svoje iskrene i čiste duše.
Od mene knjiga ima sve preporuke, baš me je dirnula i uživala sam čitajući je, unatoč užasima koji su u njoj u nekim dijelovima opisani!