Već dugo nisam pročitala ovako odličnu i ovako neobičnu knjigu. Glavna protagonistica, Augusta Hope, neobična je od prvog trenutka kada je udahnula na ovome svijetu, pa sve do zadnje stranice ove predivne priče ja sam baš uživala u njoj kao glavnoj junakinji romana – iako je priča ispričana iz dvije perspektive, i pripovjedač se izmjenjuje kroz poglavlja.

Priča je nekako sudbinska, te govori o nevjerojatnoj povezanosti dvoje ljudi koji se po svim mogućim zakonima svemira ne bi trebali upoznati niti završiti zajedno, no ujedno prikazuje da je moralo biti tako i nikako drugačije.

Augusta je već kao mala jako voljela riječi, pa dok su druga djeca čitala priče za djecu, ona je čitala rječnik, i dok su druga djeca proučavala slikovnice ona je proučavala zemljopis. Na globusu je jednoga dana pronašla zemlju Burundi, i odlučila sa 7 godina kako će to biti njezino omiljeno mjesto, a isto je tako malo kasnije odlučila kako će jednoga dana živjeti u putujućem autobusu, negdje u Španjolskoj.

Istovremeno u toj zemlji Burundi živi mladić koji sanja o miru, slobodi i boljem životu, a s obzirom na to da poznaje samo jednu osobu iz neke druge zemlje, i to Španjolske, on počinje sanjati kako će jednoga dana tamo biti sretan.

No oba će glavna lika prije te konačne sreće spoznati mnogo duboke i istinske boli, te će prije negoli završe zajedno morati proći mnoge životne kušnje i nedaće, a upravo će ih ti gubitci i bol spojiti na još nekoliko razina. Njihovi su životi isprepleteni i kao da su odavno zapisani u zvijezdama, pa se tako prvi put njihove sudbine isprepliću davno prije negoli će se fizički upoznati, a čini se da je i kod jednog i kod drugog lika moralo doći do određenog sazrijevanja kako bi na kraju mogli pronaći svoju sreću, zajedno.

Ovaj je roman zaista dugačak, no ja sam ga s lakoćom pročitala u jednom danu jer mi je priča nevjerojatno odgovarala zbog toga što je posve drugačija na više načina, te je uz to za mene bila poprilično napeta, dramatična i uzbudljiva, a na više mjesta i duboko emotivna.

Volim neobične književne likove, tako da sam se u Augustu zaljubila još dok sam čitala o njezinom najranijem djetinjstvu, u kojem je jedino njezina sestra blizanka pokazivala malu dozu razumijevanja prema njoj, dok se doimalo da je roditelji samo tiho podnose zbog toga što je na sve očite načine bila drugačija od onoga što su smatrali idealnim djetetom – previše je pričala, previše je zapitkivala, previše je čitala, previše toga ju je zanimalo, nije se htjela povinovati krutim društvenim normama maloga mjesta u kojem su živjeli…

Dakle, sve u svemu, prepreprepredivna priča koju od srca preporučujem!