Ova me knjiga navela na baš duboka razmišljanja. Naravno da sam je morala kupiti i pročitati, jer Jane Austen je i jedna do mojih najdražih autorica, čija sam djela gutala za vrijeme studiranja uvijek ispočetka, a bila sam duboko nesretna što nisam imala prilike pisati diplomski rad baš o njoj i njenim ženskim likovima. Stoga ne moram naglašavati da me je ova priča oduševila, ali me je pomalo i bacila u malodušnost. Zašto? Zato jer sam počela uspoređivati vrijeme u kojem je smještena radnja ovog romana s onim u kojem ja živim. Godine su to oko II. svjetskog rata kada ljudi nisu imali sve ono što mi danas imamo, a opet, čini se da su daleko više cijenili to što imaju, te da su daleko više cijenili jedni druge. Priča je ovo o tome kako književnost povezuje ljudi, različite dobi, socio-ekonomskog statusa i različitog stupnja obrazovanja, u vrijeme kada su se ljudi znali oslanjati jedni na druge, te kada su cijenili male znakove pažnje i brige koja im se ukazivala. Nevjerojatno maštovit i realističan roman, koji na prekrasan način povezuje djela Jane Austin s likovima ovdje portretiranim, te kao i kod ove velike spisateljice ukazuje na to da smo svi mi samo ljudi, sa svojim vrlinama i manama, jačim i slabijim stranama, da svi proživljavamo svoje osobne tragedije i nosimo se s njima kako god znamo i umijemo, te kako prava i iskrena prijateljstva mogu nastati samo ako otvorimo svoja srca prema njima. A ljubav? Ona je kao kod Jane Austin prikazana kao još jedna ljudska emocija, koja se prišulja čovjeku onda kada joj se najmanje nada, te dokazuje da nema smisla opirati joj se, jer što smo mi kao ljudi ako u nama nema ljubavi i ako se nismo spremni boriti za nju? Različite vrste ljubavi su ovdje prikazane, jer nismo svi sposobno voljeti na iste načine, niti smo svi sposobni doživljavati jednake dubine emocija, no to ne umanjuje snagu ljubavi koja nas kao ljude povezuje, niti umanjuje njezin značaj u ovom romanu – iako ljubav ovdje nije glavna tematika. Glavna priča se vrti oko naslijeđa i ostavštine spisateljice Jane Austen i jednom malenom engleskom pitoresknom mjestašcu gdje je ona živjela i pisala, te male grupice njezinih obožavatelja koji ga pokušavaju spasiti, te otvoriti svijetu koji je tek počeo prepoznavati genijalnost njezinih djela. U tom entuzijazmu nastaje Društvo ljubitelja Jane Austen koje čine jedna bivša seoska učiteljica, jedna doktor, jedan odvjetnik, jedan vrtlar, jedna kućna pomoćnica, te jedna holivudska glumica – šarolikost likova i njihovih karaktera, te povezanost svakoga od njih s Jane Austin čini ovaj roman jedinstvenim i osebujnim do te mjere da ću reći da nisam nikada čitala nešto takvo. Obožavam ovu priču, jednostavno je obožavam – naravno da je najtoplije preporučujem svima, posebno ljubiteljima lijepe književnosti, te onima koji su također fanovi ove poznate spisateljice. Nećete biti razočarani, knjiga je prepuna njezinih citata, te razgovora likova o scenama iz njezinih romana, tako da ćete čitajući ovu priču, još jednom proživjeti sve najznačajnije i najvažnije trenutke iz djela Jane Austen. Ono što je meni na kraju ostalo kao poruka priče – književnost bi uistinu trebala spajati ljude, no moderna vremena i suvremena tehnologija čini mi se djeluju tako da se događa upravo nešto suprotno – umjesto da cijenimo i prigrlimo svoje različitosti, te učimo jedni od drugih, mi kao ljudi stvaramo sve veće jazove jedni među drugima, otuđujući se međusobno na neshvatljive načine. Imamo toliko toga, a djeluje kao da ne cijenimo ono najvažnije – poklonjeno povjerenje, iskreno prijateljstvo, duboke osjećaje, te ljubav prema pisanoj riječi.