Ova me priča emotivno pogodila na toliko razina, da nisam sigurna hoću li vam je uspjeti dobro predstaviti.
Kao prvo, priča je to o jednom odrastanju, i to baš u vrijeme kada sam i ja sama odrastala – godine glavne junakinje Monike gotovo su identične mojima, tako da sam se totalno mogla uživjeti u njezin lik, i prolaziti gotovo sve što i ona. Naravno, to me je brzinom munje katapultiralo u moju vlastitu adolescenciju, koja se kao i njezina, odvijala poslije rata, pa sam se u mnogočemu prepoznala, i zbog toga mi je čitanje ove knjige bilo zanimljivije nego što sam to inicijalno očekivala. No za razliku od nje, ja nisam imala baš tako liberalne roditelje, pa sam joj pomalo zavidjela na svim slobodama koje je ona mogla iskusiti u to doba, a ja nisam, tako da sam u neku ruku doživjela ovaj roman i kao drugu šansu, neku vrstu popravnog ispita za te svoje mlade godine. Eh, da sam i ja imala roditelje koji bi mi tada omogućili da se tetoviram, i dovedem dečka da prespava kod mene – uopće si to ne mogu ni zamisliti, jer mene je moj dečko (sadašnji suprug) u to doba morao iz noćnog izlaska dovesti samo do početka ulice, nikako i pred kuću, da me ne bi vidjeli susjedi, tetovaže su bile tabu tema (u zrelim sam godinama to nadoknadila, pa ih sada ponosno nosim čak 5). Kao drugo, priča je to i o nošenju s terminalnom bolešću, koja je dijagnosticirana Monikinom ocu, pa se njih troje, zajedno s njezinom majkom, njegovom suprugom, pokušavaju pomiriti s činjenicom da će ga izgubiti, jer mu niti jedna tada dostupna metoda liječenja nije pomogla. Kao treće, autor nam zorno prikazuje utjecaj tadašnje političke situacije na živote svih slojeva društva i različite generacije, no ne u mjeri koja bi odvlačila pozornost od glavnih tema kojima je roman prožet, već više u smislu da da priči malo širi kontekst. Nadalje, priča je to i o braku, koji je podvrgnut teškom testu zbog bolesti, ali i jedne druge boljke, danas možda i izraženije – ovisnosti o internetu, kojoj Josip podliježe kao bijegu od njegove stvarne dijagnoze.
Vrlo tečna priča, iako prožeta izmjenjivanjem perspektiva likova, doduše ispričana iz trećeg lica, koju je jednostavno nemoguće ispustiti iz ruku kada se krene čitati. Tako je predivno životno-realna, da imate dojam da čitate istinite priče stvarnih likova, oni su tako fantastično osmišljeni, kreirani i predstavljeni da vam postaju nevjerojatno bliski, pa će vam rastanak s njima na kraju knjige zaista teško pasti – barem je meni tako bilo. Nekako sam se suživjela s njima, zavoljela ih, postali su na neki neobjašnjiv način ‘moji’, pa sam gotovo pa i zamjerila autoru što je ovu genijalnu priču priveo kraju, jer ja sam je mogla čitati još.
Priča se dotiče i gubitka, te nošenje s tugom nakon istog, pojave mobitela kao prozora u novi svijet u novom mileniju, opisuje prva seksualna iskustva te otkrivanje vlastite seksualnosti – općenito nošenje s životom i svime što nam on donosi, bili mi spremni na to ili ne. Ukratko, za mene je ovo bilo jedno predivno putovanje u prošlost, kako našu hrvatsku, tako i u svoju osobnu.
Sve preporuke od mene!