Ne pišem recenzije baš na sve knjige koje pročitam zbog velikog nedostatka vremena, no ova me je baš iskreno oduševila pa imam potrebu podijeliti mnogo toga iz nje s vama, jer znam da će samo rijetkima završiti u rukama. Budimo iskreno – teško dajemo priliku ovakvom štivu, iako realno, svi iz njega možemo mnogo toga naučiti, i radije se priklanjamo citatima s društvenih mreža, plitkim, površnim i često besmislenim.

Svi govorimo kako nam je potrebno više ljubaznosti, no sama riječ u suvremenom društvu postaje floskula. A sama ljubaznost – nenormalna.

Činjenica je da (na žalost!) najviše komuniciramo kroz objave na društvenim mrežama, te putem reakcija na iste. Riječi pomalo gube svoju svrhu i smisao, a djela je u virtualnom svijetu teško učiniti, pa gdje je onda nestala ta ljubaznost, na kojem dijelu našeg puta u suvremeno i moderno doba smo je izgubili? Zapitate li se to ikada? Ne? Ja da. I pitam se što možemo učiniti da je opet učinimo sastavnim dijelom naše stvarnosti – valjda me je zato ovaj naslov i privukao.

Autor nam govori o tome kako iskrena ljubaznost pobjeđuje sebičnost i strah. Malo je to kontradiktorno porukama kojima nas bombardiraju a koje govore o tome kako trebamo stavljati sebe na prvo mjesto, pa vjerujem da smo svi već pomalo zbunjeni i u nedoumici kako se trebamo ponašati. Naravno, tu je i sveprisutni strah od osude društva, te povrijeđenost koja se javlja kao posljedica kada netko vašu ljubaznost iskoristi i/ili odbaci – a i to se danas događa sve češće, jer ljudi su postali kao i roba: lako zamjenjivi.

Često sam se pitala i ovo pitanje: gdje je nestala empatija? Jer bez empatije nemoguće je prakticirati ljubaznost, a dogovor se krije opet na istom mjestu – današnji je prosječan čovjek pogubljen u moru informacija koje napadaju njegov mozak od jutra do mraka sa svih strana, i tu količinu mi zapravo nismo sposobni procesuirati. Brza konzumacija informacija, vijesti, hrane, svega – dovodi i do brze konzumacije odnosa koje imamo s drugim ljudima.

Pitate li se zašto je tjeskoba i anksioznost u porastu, i to već kod djece rane dobi? Nedostaje im empatije, hrabrosti, samouvjerenosti – pa kako da onda od tih istih generacija uopće očekujemo ljubaznost?

Naš mozak napadaju pikseli, umjetna inteligencija, ekrani, marketinške poruke itd. – interakcija sa stvarnim ljudima UŽIVO svedena je na goli minimum, pa stoga nije za čuditi se što sve postaje bezlično, umjetno, plitko, hladno – pa tako na žalost i ljudi.

Eh sad, pravo pitanje je: ŠTO MI MOŽEMO UČINITI PO TOM PITANJU? Kako možemo biti iskreno ljubazni? Ne samo prema drugima, nego i prema sebi.

Autor nam tu nudi mnogo zanimljivih odgovora, rješenja, prijedloga i praktičnih primjera iz prakse (stvarnog života), koje ja neću redom nabrajati, jer sam sigurna da su vam svima itekako dobro poznati.

U knjizi piše da prosječan čovjek u jednom danu donese 35 000 odluka. Neka sutra jedna od njih bude ISKRENA LJUBAZNOST.

Svijetu je uistinu prijeko potrebna, a svijet kreiramo mi. Ljubaznost treba pretvoriti u naviku, čak i prema onima koji su nas povrijedili. Ljubazno ophođenje i komuniciranje se uči od malih nogu, stoga dajmo sve od sebe da krenemo s time već danas.

Jer inače… strah me pomisliti na to što nam budućnost nosi.