Vjerujem kako sam već više puta javno priznala kako sam overthinker (osoba sve koja previše razmišlja i analizira). To sam spoznala o sebi vrlo rano, no tek u zrelijoj sam dobi nekako uspjela usvojiti alate i naučiti tehnike koji su mi pomogli da održim to pod kontrolom. Naravno, ponekad se dogode stvari koje me opet izbace iz ravnoteže, no sva sreća pa se brzo podsjetim svim trikovima kako se opet vratiti u stanje gdje me pretjerano razmišljanje i analiziranje neće toliko iscrpljivati.
Nisam pročitala prvi dio, već sam u ruke iz znatiželje uzela ovaj drugi, nastavak, koji me sada vodi korak dalje – dakle ne kako da manje razmišljam i analiziram, već kako da to činim na što učinkovitiji način, a da se pri tome ne iscrpljujem previše. Jer naravno, sve što je u prekomjernim količinama iscrpljuje naš organizam i dovodi do disbalansa koji nam u konačnici samo šteti.
Pretjerano razmišljanje ide ruku pod ruku s pretjeranim osjećanjem – hiperemotivnost, što je još jedna moja, neću reći teška, ali vrlo zahtjevna osobina, koja također zahtjeva kontrolu i upravljanje. Upravljanje emocijama nije lako, jer one se javljaju najčešće kao reakcija na vanjske podražaje, pa vas nekada i zateknu, nepripremljeni ste, niste to očekivali – ovo se u jednakoj mjeri odnosi i na pozitivne i negativne emocije. A najčešći ishod tih emocija je onda pretjerano razmišljanje i analiziranje – dakle, vrlo je bitno naučiti upravljati i ovim aspektom ako ste tome skloni.
Autorica jako zanimljivo dijeli ljude na iznimnomisleće i na uobičajenomisleće. Pri tome ne treba pomisliti da su uobičajenomisleći manje inteligentni ili nesposobni osjećati prave emocije, oni samo drugačije procesuiraju to sve od iznimnomislećih, te nemaju takve poteškoće pri tom procesuiraju kakve imaju iznimnomisleći – oni koji sve previše analiziraju i koji previše toga osjećaju.
Nećete se začuditi kada vam kažem da ja spadam u iznimnomisleće. To je dar i prokletstvo u jednome, jer vidim koliko je život lakši recimo mom suprugu koji je uobičajenomisleći. Iako neki vjeruju kako su takve veze gotovo pa nemoguće, ja tvrdim da je to savršen spoj jer jedan tip osobe nekako uravnotežuje onaj drugi, mi se barem tako nadopunjujemo. Kao mlađa, bila sam sklona pretjeranom razmišljanju i burnijim emotivnim reakcijama, pa me je njegova narav, karakter i način razmišljanja odlično prizemljivao, sve dok sama nisam ovladala tim vještinama. S druge pak strane, tamo gdje je on možda površan, ja dublje analiziram stvari, pa se i on to naučio s godinama suživota sa mnom, pa sada nakon 30 godina je čak i bolji u tome od mene, vjerovali ili ne. Nije dakle pravilo da bi si ovi ili oni trebali naći partnere jednake sebi, to zaista ovisi od osobe do osobe, od para do para.
Ono što me je u knjizi zaista iznenadilo je dio o autizmu i Aspergerovom sindromu. Kao što vjerojatno znate, to je i dalje neistražena dijagnoza, koja mene već godinama fascinira jer ja oduvijek vjerujem kako su upravo te osobe iznimnomisleće, a mi svi koji smo neurotipični da smo zapravo uobičajenomisleći. U većini slučajeva je jako teško proniknuti u um i način razmišljanja osoba iz ovog spektra koji se naziva poremećajem, iako je znanstveno dokazano da su to osobe koje procesuiraju okolinu na svoj, osebujan način, a izostanak reakcije, i često komunikacije nikako ne smije biti tumačeno kao izostanak ili smanjenje intelektualnih sposobnosti. No ono što autorica ovdje nudi me je pomalo osupnulo – ona piše da je moguće da su svi iznimnomisleći zapravo autisti, naravno na onom kraju spektra gdje ti simptomi nisu toliko izraženi. Njezina teza donekle čak i ima smisla, a znam i primjere iz stvarnog života kada su neke odrasle osobe koje ja poznajem to zaista i pomislile za sebe, puno prije negoli se ova knjiga pojavila kod nas na tržištu.
Isto tako, vrlo oštro upozorava iznimnomisleće da moraju prestati vjerovati kako su svi ljudi dobri, dragi, iskreni te dobronamjerni. Skloni smo onim zlobnim i zločestima pronalaziti izgovore za njihova ponašanja, opravdavati ih, te im opraštati njihove postupke, što ne čini dobro ni nama ni njima. Takvim osobama to samo šalje poruku kako njihovo manipuliranje prolazi, a tome zapravo treba stati na kraj. Iznimnomisleći moraju prestati razmišljati u svojim okvirima, već trebaju naučiti mehanizme zaštite, kako bi se obranili od manipulatora i narcisa, kojih je danas na žalost sve više i više.
Da ne duljim previše, knjiga zaista nudi predivan uvid u svijet onih koji drugačije razmišljaju, osjećaju te procesuiraju svijet koji nas okružuje, te pomaže svima da shvate da smo zapravo svi jedinstveni i fascinantni, te jednako vrijedni, svatko na svoj način.
Ono što nama kao ljudima treba, nije manje razmišljanja ili manje osjećanja, već nam treba više empatije, više tolerancije te daleko više prihvaćanja. Prihvaćanja različitosti među nama, koje možda nisu vidljive na prvi pogled, ali su duboko ukorijenjene među nama, a upravo nas te različitosti obogaćuju kao ljude. Ne razdvajaju nas, već nas spajaju, ako se prema njima tako postavimo.
Odlično štivo, mene je oduševilo, toplo preporučujem!