Oduvijek sam vrijednost nečijeg pisanja mjerila emocijama koje ta osoba u meni izaziva. Ne moraju one nužno uvijek biti lijepe, drage, pozitivne, bitno mi je samo da se u meni dok čitam nečije riječi nešto probudi, da izričaj tog autora ili autorice pronađe nešto u meni i izvuče ga van, pa da to nešto diše s onim što čitam.

Upravo je takva svaka zbirka poezije Ankice Anchie, i svaka njezina napisana riječ kao da pjeva upravo meni, stoga me svaka njezina poezija oduševljava iznova, i svaka to čini na neki svoj osebujan način, zbog čega je moje divljenje prema ovoj pjesnikinji i spisateljici sa svakom njezinim napisanom riječju sve veće i veće.

Emotivni stihovi između ovih korica neće nikoga ostaviti ravnodušnima, sigurna sam u to, kao što sam sigurna da će Sunce sutra opet izaći, ali i zaći, no ova će zbirka ostati u dušama čitatelja dugo nakon što je odlože natrag na svoje police nakon čitanja, i duboko sam uvjerena da će joj se, kao i Suncu, vraćati iz dana u dana, tražeći u njoj utjehu, nadu ali i širi smisao života.

Autorica se u ovoj zbirci bavim mnogim važnim temama, no ono što je mene najviše oduševilo je osjećaj poniznosti i zahvalnosti, koji je temeljito isprepleten kroz ove prekrasne stihove, te koji pokazuje jednu prekrasnu uzvišenost upravo u klanjanju, klečanju, poštovanju, privrženost, odanost, vjeru.

Velikodušno dijeleći s nama svoje najdublje osjećaje kroz ovu svoju zbirku, autorica nam postavlja mnoštvo pitanja na koje možemo čitanjem pjesama tražiti odgovore, promišljati o njima, ili jednostavno odgovoriti protupitanjima, što i sama mjestimice čini – jer svi smo različiti, svi smo samo ljudi, i subjektivno doživljavamo sve što nas okružuje, no trebali bi se slagati u onim temeljnim, životnim vrijednostima koje ova zbirka svojim izričajem promiče.

Lagan i stilski neopterećujući način na koji se ova autorica obraća svojim čitateljima odgovarat će širem krugu čitatelja, neovisno o dobi, zanimanju, spolu, i svemu ostalome po čemu se inače silno trudimo razlikovati, no vjerujem kako je upravo književnost ta koja povezuje ljude na, možda neobične, ali slojevite načine, te da će ova zbirka učiniti upravo to – spojiti ljubitelje lijepe, domaće pisane riječi u krug obožavatelja ove autorice.

Za kraj, moram istaknuti da mi je drago da se autorica i samim vanjskim izgledom ove svoje zbirke odlučila pokazati kako nitko i ništa oko nas nije crno ili bijelo – u svima i u svemu postoji mnogo nijansi sive boje između te dvije krajnosti koje stoje na suprotnim krajevima spektra, i upravo tu leži sva ljepota našeg postojanja: u različitosti, koje bi nas trebale spajati, a ne razdvajati.

Još jedno velemajstorsko autorsko djelo, bravo Ankice, moj duboki naklon!

 

 

Saša Jakšić, prof.