Ova me je knjiga neočekivano oduševila. Moram iskreno priznati da me čitanju privukla intrigantna naslovnica, a ovaj sam put zavirila u sinopsis, pa sam s velikom znatiželjom ali bez ikakvih očekivanja otvorila prve stranice.
Već sam rekla da obožavam priče o novim početcima, a priča mi je tim draža jer ju je napisala domaća autorica, naše gore list, nebitno što je njezin novi početak bio u Irskoj. Kao netko tko je čuo jako puno priča o iseljenju u Irsku, zanimala su me iskustva ove autorice, ali moram priznati da sam po tom pitanju bila skeptična valjda jednako kao i njezina obitelj – hoće li uspjeti, hoće li se tamo snaći, hoće li se vratiti kući podvijena repa?
No, ona je srušila sve predrasude i dokazala da žena može apsolutno sve kada hoće – pa čak i voziti auto u stranoj zemlji, na suprotnog strani ceste, i tok dok kiša lijeva kao iz kabla. Malo se šalim, ali nadam se da ćete shvatiti metaforu. Ugodno iznenađenje, koje je doživjela autorica pa prenosi to i na nas čitatelje, je susretljivost ljudi u Irskoj, gdje se doima da niti jedan problem nije nerješiv, te da za sve postoji opcija koja ne uključuje dramu, živčanjenje, sekiranje, čupanje kose, urlanje i vikanje. I nervozne šalteruše, po kojima smo mi valjda jedini poznati.
Opisati susreti s policijom, pravosuđem, Centrom za socijalu skrb, školama, poslodavcima – gotovo je predobro da bi bilo istinito, jer mi smo ovdje toliko navikli na mentalitet naših ljudi da nam se evo čini nenormalno ono što bi se zapravo trebalo podrazumijevati – sve navedene institucije bi uvijek i u svim slučajevima trebale u prvom redu štititi prava djece i maloljetnika, što kod nas na žalost nije uvijek slučaj.
Ono što me se najviše dojmilo iz cijele ove priče je rečenica koja je bila autorici izrečena kada je bila najuplašenija: „Vi ste sada stanovnici Irske, pod našom ste zaštitom.“ Ajde recite, biste li vi očekivali tako nešto u stranoj zemlji?
Priča je to o prevladavanju svih strahova, i odvažnosti koja bi trebala biti primjer svim majkama – nije lako otići iz toksične veze koja uključuje i nasilje, bilo verbalno bilo fizički, te se otisnuti u neimaštinu i životarenje, a onda ostaviti i to sve i krenuti u bijeli svijet, bez spoznaje što vas tamo čeka. Treba imati golemo srce za učiniti tako nešto, a kako ovdje saznajemo, Irska je zemlja u kojoj će posao pronaći svi koji žele raditi, a ako se želite dodatno usavršavati i obrazovati, možete čak i to, neovisno o vašim godinama.
No ipak, moram reći kako vjerujem da je sve to zbog snažnog karaktera ove nevjerojatne žene, koja je bila odlučna da će sebi i svojoj djeci stvoriti bolji život. Ništa joj nije palo s neba, itekako se naradila za sve to, a uložila je golemi trud i jako, jako puno vremena dok sve nije sjelo na svoje mjesto – ni to se nije dogodilo preko noći, već su za to bile potrebne godine.
U svakom slučaju, štivo je i više nego inspirirajuće, motivirajuće i edukativno. Najsnažnija je poruka ta da smo mi sami krojači svoje sudbine, te da od kukanja i plakanja neće biti ništa, treba se pokrenuti i probati nešto promijeniti, dati sve od sebe da se krene naprijed, u bolju budućnost.
Sva čast, kapa dolje, od mene sve najtoplije preporuke!