Piše na koricama knjige „Nitko nije glup“ te kako je to duhovito štivo. Uz sliku stada bijelih ovaca, na kojoj naravno odudara samo jedna crna – naravno da ću tu knjigu uzeti prvu na čitanje iz cijele hrpice koju sam dobila na poklon za ovaj mjesec. Mislim, zar vi ne biste?

Eh sad, odmah da vam na početku kažem – meni tu ništa nije bilo smiješno. Priča mi je bila jezivo realistična, tako da sam se ježila od straha i panike dok sam je čitala, jer ovaj roman zapravo vrlo zorno prikazuje u kojem smjeru čovječanstvo ide, te kako niti jedan ekstrem nije dobar, pa čak i kada se radi i političkoj korektnosti, u ovom slučaju kada je u pitanju ljudska inteligencija.

Alternativna stvarnost ovog nadasve neobičnog i unikatnog romana vodi nas u prvi mandat Baracka Obame, za vrijeme kojeg je odlučeno da nitko nije glup, odnosno da su svi ljudi jednako inteligentni, sposobni, talentirani itakodalje. Možete li pretpostaviti u kojem smjeru će se dalje radnja razvijati?

Osvrnut ću se samo na školstvo, jer u tom području radim, pa ću se čak usuditi reći da smo na jako dobrom putu da ostvarimo tu alternativnu stvarnost vrlo brzo. S obzirom na to da su sva djeca jednako pametna (glup/glupa je zabranjena riječ!), nisu potrebne ocjene. Kako nema ocjena, ukidaju se i testovi, kao i mature. Ako nema testova i matura, čemu uopće prijemni ispiti za fakultete? Ako ni na fakultetu nema testova, zašto se ljudima odmah ne podijele diplome iz željenog zvanja/zanimanja i ćao?

Možete li sada zamisliti kamo to vodi? Ne možete? Evo vam vrlo zornog prikaza.

Nakon nekoliko godina pohađanja prvih razreda osnovne škole imate djecu koja ne znaju čitati i pisati. U srednju školu se tinejdžeri dolaze zabaviti i socijalizirati. Na fakultete dolaze znatiželjni, ali ne i željni znanja, već eto da odgode ulazak u svijet rada, a da nisu baš cijeli dan kod kuće.

Pročitajte odlomak gore nekoliko puta. Pa još nekoliko. Pa se pitajte koliko je blizu našem sadašnjem stanju. Jezivo blizu, čisto da znate, iz perspektive školstva.

Sad zamislite da vas liječi doktor koji se tako školovao? Trebamo li uopće kretati prema drugim sferama života? Što je su umjetnicima, sportašima – ako smo svi jednaki?

Užas, ljudi moji, užas, blago rečeno. Horor, vrlo realno predstavljeno, barem iz moje perspektive.

Poanta – prigrlimo svoje različitosti, nebitno o kojoj vrsti različitosti se radi, one su ti kako bi se mogli nadopunjavati: netko je nadaren glazbenik pa uživamo u njegovoj/njezinoj muzici, netko divno slika pa nam ta djela uljepšavaju zidove, netko fantastično glumi pa nas zabavlja na malim ili velikim ekranima; a netko zna popraviti auto ili ispeći kruh, peciva, torte, dok je netko nadaren za nešto sasvim deseto. Nismo svi isti, niti bi trebali težiti tome da budemo, već bi trebali slaviti svoje različitosti kao nešto što nas spaja na savršene načine, jer svaka puzzla je potrebna kako bi se dovršila cijela slika, a svi smo mi dio te slike.

Knjigu ću si sačuvati na posebnom mjestu u polici, pa joj se vratiti nakon 5,10,15 godina, čisto da vidim koliko ćemo se toj užasnoj alternativnoj stvarnosti zaista približiti. No kako sada izgleda, u nekim smo segmentima već tamo.

Sve preporuke, ovo je štivo OBAVEZNO!!!