Ne čitam često poeziju, i kod kuće imamo svega nekoliko zbirki, koje su mi svaka draga na svoj način, jer svaku od njih sam dobila na poklon – a knjiga je kao što već znate za mene oduvijek bila nešto najdraže za primiti, pogotovo ako je poklonjena od srca, pa makar bila i rabljena.
Ne posežem često za poezijom, ne znam zašto, nikada to nisam nešto pretjerano analizirala, no postoje dani i trenuci kada me nešto vuče tim zbirkama, kao da ću u tim pjesmama pronaći nešto što će mi ispričati neku priču, nešto što će u stihovima govoriti nešto samo meni – jer poezija je jako, jako subjektivna umjetnost, i ja ju ne mogu drugačije doživjeti.
Ne znam kako je vama, ali meni je teško objektivno promatrati poeziju. Nije to zbog činjenice da nemam previše iskustva s njom, pa da neću znati sagledati formu, ritam, rimu ili sve ono što drugo što poeziju čini jedinstvenom, nego jer ja riječi općenito doživljavam vrlo osobno. Riječi su strašno moćne, a kada su još i efektno upotrebljene, one mogu pogađati jako duboko.
Upravo je takva poezija Maje Ćulumović. Ne poznajem Maju tako dobro osobno, no imam ovu njenu zbirku kod kuće, i čitala sam ju već nekoliko puta, no nekako odgađam pisanje recenzije na nju, jer bojim se da će me riječi ovdje iznevjeriti. Da ja neću znati dovoljno dobro upotrijebiti riječi kojima bih vam dočarala koliko je ovo predivna zbirka.
A onda me danas opet nešto povuklo da ju uzmem u ruke dok popodne ispijam kavu i evo mog mizernog pokušaja da vam ju dobro opišem, iako sma sigurna da u tome neću uspjeti, jer ovu zbirku morate doživjeti sami.
Dramatična je, to vam mogu reći. Neće vas ostaviti ravnodušnima, nikako, nema šanse. Pogađat će vas u srce i dušu i razmišljat ćete o njenim pjesmama poslije, još neko vrijeme nakon čitanja. Prepoznat ćete sebe u nekima, sigurna sam, oduševit će vas sve emocije koje će ona u vama probuditi i pitat ćete se isto ono što se i ja u zadnje vrijeme često pitam – zašto ja ne čitam poeziju češće?
Iako je poezija na društvenim mrežama dosta zastupljena i na mom fejsbuku se čak i više puta dnevno pojavi neka pjesma, za mene to nije isti doživljaj kao kada imaš ovakvu zbirku u rukama – ja i dalje preferiram knjigu u ruci, i totalno mi je drugačiji osjećaj čitati poeziju kada sam sama kod kuće, kada je sve oko mene isključeno, kada sam sama s tom istom poezijom, možda šalicom finog čaja ili aromatizirane kave, i s nekim domaćim keksima za bolji ugođaj. Takvi su trenutci za mene luksuz, pa se čitanje ovakve prekrasne poezije pretvara u hranu za dušu, i usporedila bih je s predivnom, opuštajućom pjenušavom kupkom – za vaš um.
Zato ako do sada niste, svakako dajte šansu poeziji, neće vam biti žao! A u komentare slobodno pišite svoje favorite, ako ih imate!