Prije samog osvrta, osjećam potrebu objasniti zašto me je ova knjiga privukla na čitanje.
Moja je baka bila veliki ljubitelj kućnog bilja. Od svog zadnjeg dana, kada se više gotovo nije mogla brinuti sama o sebi, zbog čega sam ja živjela s njom, ona je inzistirala da se sama brine o svojim biljkama. Pričala im je, zalijevala ih, prala njihove listove u pivu, mrmljala im nešto meni nerazgovijetno, premještala ih kako bi se bolje osjećaje, pjevušila im ispod hrapavoga glasa. Stan nam je tada izgledao kao džungla, a ispred stana i na balkonu također je bilo zelenila koje je njegovala. Sramota me je priznati, ali nakon što je umrla, svaka je ta biljka s vremenom usahnula, vjerojatno od tuge za njom, a ja sam nastavila živjeti. To je bio moj prvi susret s gubitkom i tugom.
Glavna junakinja ovog fantastičnog romana nakon smrti svog životnog partnera čvrsto odlučuje na životu održati sve njegove biljke. Ta to joj je gotovo pa struka, ona je neonatolog, zna održavati nježna, krhka, malena bića na životu, čak i onda kada su šanse za to gotovo pa nemoguće. Koliko je teško održati na životu jednu biljku? Kao i ja, Paula će brzo shvatiti da to i nije tako jednostavno.
Jednom sam pročitala da biljke osjećaju sve što i mi. Tada nisam vjerovala u to, bila sam nekako premlada i „zelena“, dok danas u zrelim godinama vjerujem da postoji puno toga što mi kao ljudi ne razumijemo sasvim. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo roman o biljkama, već o gubitku, tuzi i boli, o nastavku života nakon što izgubite nekog bliskog, nekog s kime ste bili „mi“, sada odjednom se morate naučiti funkcionirati u jednini.
Da stvar bude gora, par iz ove priče raskinuo je dva sata prije nego je on doživio prometnu nesreću. U tom je razgovoru ona saznala da je već zamijenjena drugom, mlađom ženom, a to je nakon njegove smrti tajila i od svoje i od njegove obitelji. Jedva je i sebi priznavala da je ta veza došla svome kraju, jer je imala dojam da je ona naprasito prekinuta tom nesrećom, a ne njegovom odlukom da s drugom ženom osnuje obitelj.
Okolina često ne shvaća kako se pojedinac nosi s gubitkom u tugom. Često smo nespretni u pokušajima da toj osobi budemo podrška, ne znamo što je primjereno reći, što nije, kako utješiti tugujuću osobu itd. Istina je, a ova knjiga to savršeno prikazuje, da je tugovanje za svakoga ponaosob jedinstven proces, koji svaka osoba mora odraditi sama sa sobom na više načina, i tek kada je ta osoba spremna pustiti nekoga natrag u svoj novi svijet, svijet nakon tog gubitka, tek tada se zapravo i istinski može pružiti pravi oslonac.
Duboko je to emotivna priča, slojevita i vrlo životopisna, surovo iskrena i realna, ispričana iz perspektive te žene koja je izgubila partnera, koja se u nekim dijelovima ove priče i obraća upravo njemu kojega više nema, razgovarajući s njim debatirajući o tome što im se dogodilo, prisjećajući se lijepih trenutaka koje su proveli skupa.
Začudo, mene priča nije rastužila, upravo suprotno. Bila je nekako melankolična, istina, a to mi je odgovaralo, no istovremeno je bila i nekako utješna, dajući nadu svima tugujućima da postoji završetak tog procesa, iz kojeg će svi izaći kao nove osobe, sposobne za nastavak života.
Sve preporuke od mene, knjiga me je oduševila, unatoč tomu što me je vratila u godine nakon mog osobnog velikog gubitka.