Marcellus je divovska pacifička hobotnica, koja živi u zatočeništvu i glavna je atrakcija akvarija, a ova knjiga počinje poglavljem napisanim iz njegove perspektive, što me je blago rečeno osupnulo. Pozitivno naravno, jer obožavam čitati priče napisane iz neobičnih perspektiva, a ovdje uopće nisam očekivala jednu hobotnicu, niti sam očekivala da će ona biti tako iznimno pametno stvorenje. Veći dio romana Marcellus se pokazao bistriji, poduzetniji, odvažniji, pametniji, suosjećajniji i pronicljiviji od većine ljudi koje ja poznajem, tako da svaka čast autorici na ovom uistinu neobičnom glavnom liku.
Ni ostali likovi ove fantastične priče nisu ništa manje životopisni, iako na prvu mogu djelovati posve obično, što dakako upozorava na to da „knjigu ne treba suditi prema koricama“ te da uvijek, ali baš uvijek treba zagrebati ispod površine, odnosno nešto promotriti s više točki gledišta. Marcellus bježi iz svog akvarija jer mu je dosadno. A i gladan je, s tim da je hrana u akvariju prilično jednolična, pa je prisiljen posluživati se sam, uzeti si neku ponoćnu užinu tipa nekoliko morskih krastavaca ili par slasnih školjki. U tom ga pothvatu jedne noći uhvati Tova, sedamdesetogodišnja čistačica akvarija, koja pronađe to nesretno stvorenje cijelog upetljanog u kablove, pa kada ga spasi, rađa se nevjerojatno prijateljstvo između hobotnice i žene koja vjeruje da je njezin život gotov. Ostala je bez muža prije dvije godine, a njezin je osamnaestogodišnji sin Erik davno nestao na moru i smatra se mrtvim, te ona već toliko dugo žaluje i životari, pa kada joj umre i brat s kojim nije baš bila bliska, odluči se prijaviti se za starački dom.
No, život je nepredvidljiv i nikada ne znamo što nam donosi, u što će se Tova uvjeriti kada uhane gležanj, a njezin šef kao njezinu zamjenu zaposli mladića bez prebijene pare, bez obrazovanja, bez perspektive, bez budućnosti, mladića koji je u ovaj mali gradić došao potražiti oca kojeg nikada nije upoznao, i kojega je njegova djevojka upravo izbacila iz njihovog zajedničkog stana.
Sowell Bay, mjesto radnje, maleni pitoreskni gradić prepun je dragih žitelja koji rado brinu jedni o drugima, što ponekad zna graničiti sa zabadanjem nosa tamo gdje mu nije mjesto, no sve iz dobrih namjera, naravno. Neovisno o dobi, svi su stanovnici povezani i poznaju jedni druge, pa se tračevi šire brzinom munje, no unatoč tomu, čini se da jedini Marcellus zna one najvažnije – on naime promatra iz svog akvarija i primjećuje stvari koje drugima promiču, pa je stoga ključan u otpetljavanju tajni iz prošlosti glavnih protagonista ove nesumnjivo fascinantne priče.
Zaista jedinstven i usudim se reći neponovljiv roman, vjerujem da više nikada neću čitati ništa slično. Naučila sam toliko toga o hobotnicama da od sada imam daleko više poštovanja prema tim čudesnim bićima, a na akvarije gledam posve drugim očima. Iako se isprve činilo kao da autorica želi prikazati njihove negativne učinke u smislu zatočeništva u kojima te jedna životinje provode većinom cijele svoje živote, drago mi je da je na kraju knjige ipak objasnila njihovu nužnost jer je akvarij iz ovog romana zapravo svojevrsno utočište za spašena morska stvorenja čija bi sudbina neupitno bila gora da takva mjesta na svijetu ne postoje.
Sve u svemu, ovo je roman koji čitateljima otvara oči na više načina, ali otvara i srca, uvjeravajući nas u to da dobrih ljudi još uvijek ima, da se svi možemo promijeniti ako to uistinu iskreno poželimo, te da nas život nikada ne prestaje podučavati.
Divno, toplo, zanimljivo, lijepo i nezaboravno štivo, od mene sve preporuke!