Činjenica je da ova autorica obožava snažne žene, i da s velikim guštom piše baš o njima. O velikim, moćnim, unikatnim, osebujnim, neponovljivim ženama. I ovo je priča o jednoj takvoj nevjerojatnoj ličnosti, ovaj puta iz svijeta sporta – tenisačici.

Ja nisam čitala sinopsis, nisam imala pojma u čemu se u priči radi, tako da je polagano otkrivanje njezinog sadržaja za mene bio čisti užitak – obožavam pisanje ove spisateljice, pa sam znala da me čeka prava poslastica, jer svaku sam njezinu prijašnju knjigu tako doživjela, pa uopće nije bilo upitno hoće li mi se i ova svidjeti. Itekako je, jako.

Carrie Soto je tenisačica koja se s 37 godina odlučuje na veliki povratak, jer osjeća da nije dala sve od sebe, da je mogla postići više, da u njoj još ima toga što želi i može, da njezinoj karijeri nedostaje ona jedna kruna koja bi je za sva vremena ovjekovječila kao najveću i najbolju. Priča je to o velikim odricanjima, odrastanju bez majke uz oca koji joj je od malih nogu stavljao reket u ruke i govorio joj da će biti nevjerojatna i izvrsna, o ljubavi prema sportu koji je zahtjevan i brutalan za tijelo ali i za um, o sazrijevanju i spoznaji da su neke žrtve zaista prevelike.

Priča Carrie Soto možda je tipična, već više puta doživljena, no ja osobno nisam imala prilike čitati je u obliku romana, iako vjerujem da će se mnoge tenisačice pronaći u njezinoj slici i prilici i ako budu čitale ovaj roman reći – istina, upravo je tako bilo i kod mene. Vjerujem da je svaki vrhunski sportaš prošao što i Carrie, odrastanje uz oca koji je istovremeno bio i trener i prijatelj, žrtvujući privatni život i razvoj duha zbog razvoja vještina i tijela, što naravno itekako dolazi na naplatu kasnije.

Carrie nikako nije bila tipično dijete, niti tipična tinejdžerica, na što je vjerojatno utjecala i činjenica da je rano ostala bez majke, a otac joj je svoju bezuvjetnu ljubav iskazivao kroz tenis, jer je i sam svojevremeno bio vrhunski tenisač. Usadio joj je želju za izvrsnosti i pobjedama, no nikada je nije naučio nositi se gubitcima i neuspjehom, za što će tek kasnije priznati da je bila velika greška i propust u njezinom odgoju.

Može li se Carrie s 37 godina vratiti na vrh ljestvice koju je na neki način i sama postavila tako visoko, pa su njezin primjer slijedile mnoge druge mlađe kolegice, koje su joj sada izravna konkurencija? I to u trenutku kad je gotovo sva javnost protiv nje, jer ni na vrhuncu svoje karijere nije bila popularna jer nikada nije glumila i pretvarala se, već je iskreno u intervjuima progovarala o tome što želi i misli, što su joj mnogi zamjerali, nazivajući je hladnom kujom.

Carrie nikada nije imala prijateljice, nije imala duže i ozbiljne veze, a u jednom je trenutku odlučila oca zamijeniti drugim trenerom, jer je njezin otac smatrao da je postigla sve što je mogla i trebala, a Carrie time nije bila zadovoljna. Kako će se s 37 godina nositi s porazom, ako do njega dođe, te kako će se nositi s pobjedom, ako je ipak nekim čudom uspije izvojevati?

Genijalna priča, maestralno osmišljena i vrhunski napisana.

Sve moje najtoplije preporuke za ovo nevjerojatno emotivno i napeto štivo!