PRESTANITE UGAĐATI DRUGIMA, Emma Reed Turrel

11. kolovoza 2023.

Ne čitam često ovaj tip knjige, no volim s vremena na vrijeme napraviti izlete i u takva štiva. Ne pronalazim u njima ništa revolucionarno, no zanimljivo itekako da.

Ja sam ugađač. Ne stidim se to javno priznati. Jesam, teški sam ugađač.

Čudna je to riječ, ali ta je upotrebljena u knjizi, pa ću je i ja koristiti u svom osvrtu. Prema riječima autorice, ima četiri tipa ugađača, a ja sam po njoj tip – Ugađač Mirotvorac. Ima smisla, ja oduvijek volim da se svi oko mene slažu, da je sve divno i krasno, da se nitko ne sukobljava (pa ni ja sama da se ne sukobljavam s drugima), i ja mislim da ako ja ugađam drugima, svijet oko mene će biti ljepše mjesto.

Friška figa. Neće.

Eh sad, autorica tu objašnjava zašto mi kao ljudi, žene posebno, jer nekako smo mi žene više programirane da ugađamo drugima oko nas, nego muškarci – zašto imamo tu potrebu ugađati drugima na ove ili one načine? Nebitno, reći ću ja. Isto kao što je nebitno utvrditi koji ste tip ugađača (nikad se neću naviknuti na tu riječ, prečudna ja). Tako je kako je, većina nas su ugađači, ovakvi ili onakvi, i mislim da je najbitnije od svega pronaći zdravu mjeru ugađanja drugima, na načine da to ugađanje ne šteti vama samima, a ja mislim da to morate naučiti sami. Ova će vam knjiga možda malo otvoriti oči, no neće vas navesti da iz korijena promijenite svoj karakter, jer ljudi se teško mijenjaju, čak i kada su svjesni da bi morali.

Zaista bih vam voljela reći da će čitanje ove knjige drastično promijeniti vaš život (vidite, već vam želim ugoditi!) ali sigurna sam da neće, jer mi ljudi smo takvi – dok nešto ne osjetimo na svojoj koži, nećemo naučiti tu životnu lekciju. Da mi je ova knjiga ušla u život recimo na početku moje poslovne karijere prije cca 20 godina, vjerujem da ona ne bi revolucionarno ili drastično promijenila moje ponašanje na poslu, jer mislim da svi moramo naučiti nešto iz svojih pogrešaka, a ne tuđih, i ne čitajući ovakva štiva. Ali bi me možda ranije osvijestila da to što radim dugoročno nema nekakve koristi za moj osobni boljitak. No kada jednom sami prođete ta sva iskustva, onda će vam ova knjiga savršeno sjesti i u potpunosti ćete shvaćati o čemu autorica ovdje piše.

Primjerice, ona navodi kako je u početku, kada se tek zaposlila bila teški ugađač. Išla je do te mjere ugađati drugima da je dizala ruku na svim sastancima, dobrovoljno se javljajući da preuzme ekstra zaduženja koja uopće nije morala, čudeći se kako su svi drugi samo pasivno slušali kao da se to sveskupa njih ne tiče. Odmah sam u tome prepoznala sebe – ponašala sam se identično preko deset godina na svom poslu, sve dok se nisam toliko iscrpila i shvatila da me to ne čini sretnijom ili uspješnijom – samo sam na sebe navukla zavist i zlobu svojih suradnika, jer sam se isticala svojim radom, trudim i marljivošću, što je naglašavalo njihovu inertnost i nezainteresiranost za preuzimanje bilo čega što nije u opisu našeg/njihovog posla. Čak su mi znali otvoreno reći – zbog tebe smo mi sada na stupu srama, ti previše radiš, podižeš ljestvicu previsoko. Iako sam osjećala trenutno zadovoljstvo jer sam vjerovala da činim dobro drugima, i radim nešto od čega ćemo svi mi imati koristi, taj altruizam mi nije nešto pretjerano pomogao na duge staze. Sada kada sam starija, malo sam i pametnija, pa prepuštam dizanje ruku i dobrovoljno javljanje za slične stvari mlađima, onima koji se žele dokazati ili ispuniti neke svoje potrebe za ugađanjem, svjesna da i oni moraju proći sva ta iskustva sami. Kako ja u toj dobi nisam slušala starije, iskusnije i pametnije od sebe, neće ni oni.

No ono što sam shvatila čitajući knjigu je da ja u većini svojih odnosa ponavljam isti obrazac. Autorica na svom primjeru, u kojem se ja odmah prepoznajem, navodi kako joj je teško pronaći zlatnu sredinu – ili nekoga toliko voli da bi dala svoj život za tu osobu, ili ne mari uopće. Poprilično ekstremno, kada se ovako stavi na papir. Zašto? Jer su ljudi… pa, ljudi. Znate i sami, već ste to doživjeli, sigurna sam. Date im mali prst, oni bi cijeli dlan, vi ponudite dlan, e njima to nije dosta, oni bi cijelu ruku. Itakodalje. Eh sada, kada se ugađač, i k tomu svemu Ugađač Mirotvorac, to naravno nije dobro za vas. Takvi odnosi nisu produktivni, što sam nedavno shvatila i sama. Zašto? Zato što nikada ne možete ugoditi SVIMA i ne možete im ugoditi na SVE NAČINE na koji oni to očekuju od vas. Koliko god se vi trudili, čak i sebi na štetu, stavljajući uvijek te druge ispred sebe i svojih potreba, netko će uvijek biti nezadovoljan, osjećati se oštećeno, uspoređivat će vaše ugađanje njima s ugađanjem nekome drugome, vagati jeste li njemu/njoj ugodili na isti način kao nekome drugome, zahtijevati od vas JOŠ VIŠE UGAĐANJA. A u trenutku kada vi više ne budete mogli ugađati, a to će se neminovno dogoditi, jer i vi imate svoje granice i vaši će se resursi jednom potrošiti – ti će se ljudi okrenuti protiv vas.

Tako je kako je. To se događa. Možda vama nije, meni je, i u potpunosti sam svjesna svojih pogrešaka, i mogu se samo nadati da taj obrazac više neću ponavljati, jer sada shvaćam da moja pretjerana empatija i ogroman altruizam itekako mogu naštetiti, u prvom redu meni, a onda i drugima, jer sada sam itekako svjesna da neću moći ispuniti svačija očekivanja. Nadam se da ću u svim svojim idućim odnosima uspjeti pronaći tu zlatnu sredinu – pomoći ako mogu, ne svima jer je to nemoguće, no barem nekima, ali bolje procijeniti tko to u prvom redu zaslužuje, i na koncu što će meni donijeti pomaganje toj osobi. Jer osjećaj da sam učinila dobro djelo je samo trenutan, a posljedice svakog tog ugađanja drugima su zapravo trajne, jer postavljaju očekivanja za obje strane – jedna će tražiti više ugađanja jer sam ih na to navikla, a ja ću se osjećati loše jer mi ugađanje (u većini slučajeva) nije bilo uzvraćeno. Definitivno je dio ovog procesa i naučiti reći ‘ne’ bez osjećaja krivnje, i bez straha da će doći do sukoba (a hoće, ako ste ljude oko sebe navikli da stalno govorite DA, pa onda odjednom kažete NE).

Divan mi je bio dio knjige o pravim prijateljstvima, onima u kojima nitko ne ugađa drugima, već u kojima ste svatko svoja zasebna osoba, i dozvoljavate jedni drugima da budete to što jeste, ne opterećujući se tom potrebom za ugađanjem, ne očekujući zauzvrat ugađanje te osobe nazad. Takva su prijateljstva rijetka, i ako ste sretnik koji ima takve ljude oko sebe, dajte sve od sebe da ih i zadržite – no to su ljudi oko kojih najčešće i nije potreban ogroman trud, oni od vas ne traže ni prst, ni dlan, ni ruku, samo su tu uz vas, pružaju vam podršku čak i ako se ne čujete i ne vidite svaki dan, tjedan ili mjesec. To su prijateljstva kojima ne šteti ni udaljenost ni vrijeme, i to su osobe s kojima se možete vidjeti samo nekoliko puta godišnje, i samo nastaviti tamo gdje ste stali prošli put – nešto neprocjenjivo, i ja sam duboko zahvalna što imam takve ljude u svom životu, te što me je ova knjiga podsjetila upravo na njih.

U knjizi su fantastično opisane i zamke društvenih mreža, radi kojih sve više i više ljudi pati, jer im je teško razlučiti realnost od mašte, a većina toga na društvenim mrežama je zapravo čista mašta – rijetko tko prikazuje sebe ili svoj život onakvim kakav zaista je. Svi imamo potrebu pokazati samo ono najbolje od sebe, i to je ljudski, no time gubimo na vrijednosti, jer uvjeravamo sve oko sebe da smo savršeni, a svi smo zapravo tako daleko od toga – svi imamo i svoje mane i svoje slabosti, no bojimo ih se prikazati javno, jer se bojimo osude – paradoksalno, ljudi koji nas ne poznaju uopće, i koji realno uopće nisu dio našeg stvarnog života. Genijalan mi je bio dio koji opisuje sve veći rast zavisti i zlobe na društvenim mrežama upravo zbog toga – neki imaju ogromne i nerealne potrebe biti najbolji, najveći, , najuspješniji, najdraži drugima itd. koje im je naravno nemoguće ispuniti, pa kako nikako to ne uspijevaju koliko god da se trude, postaju sve ogorčeniji i zločestiji prema drugima za koje vjeruju da ih zasjenjuju, čak do granice da na društvenim mrežama zlostavljaju te druge  – u potpunosti gubeći iz fokusa sve ono što zaista jesu postigli, na što bi mogli biti ponosni i na čemu bi trebali biti zahvalni, te sve ono u čemu zaista jesu dobri i fantastični.

Ono što knjiga stalno naglašava je ovo – stavite sebe na prvo mjesto. Znam, to zvuči jako sebično. No kad malo bolje razmislite, ima smisla. Ugađajte sebi, jer to je jedini odnos u kojem možete neograničeno ugađati, a da se dobro osjećate i vi i vaš ugađač u vama, sve ostalo je lose-lose situacija. Jer zaista su rijetki ljudi koji cijene vaše ugađanje, a prerijetki su oni koji će vam uzvratiti istom mjerom.

Da zaključim, bilo da se radi o poslu, prijateljstvu, vezi, roditeljstvu – pretjerano ugađanje ne koristi nikome, dapače samo šteti tim vašim odnosima. Teško je procijeniti tko zaslužuje vaše ugađanje, no ono što je sigurno je da VI zaslužujete ugoditi sebi, i to nikada ne biste trebali prestati raditi. Kada poželite ugoditi nekome drugome, samo se zapitajte – a što ja imam od toga? Ako je odgovor – osobno zadovoljstvo jer ste nekome ugodili, pomogli, učinili nekoga drugoga (samo privremeno) sretnim, pitajte se je li ta osoba zaista vrijedna vašeg truda i vremena. Ako procijenite da je, samo naprijed, ugađajte joj. Samo pazite da pri tome ne izgubite iz fokusa sebe i svoje potrebe.

Preporučujem knjigu, zanimljiva je, prepuna odličnih primjera iz stvarnog života, napisana jednostavnim jezikom, vjerujem da će biti razumljiva svima. No meni osobno ne donosi nekakve revolucionarne spoznaje, niti mogu reći da će mi promijeniti život iz korijena. No nije mi žao što sam si ugodila čitajući ju. :D

 

Podijeli

Pratite me

Informacije o knjizi

Nakladnik: STILUS

Godina izdavanja: 2023

Broj stranica: 236

Moja ocjena: 4/5

Najnovije recenzije