Ova je knjiga već duže vrijeme kod mene, no nekako sam se bojala uzeti je čitati. Znam, blesavo je imati predrasude prema knjizi o kojoj ne znaš gotovo ništa, osim da je autor na kraju ipak podlegao bolesti o kojoj piše, na žalost. Za nju sam saznala putem Facebooka, a u ruke mi je došla sasvim slučajno, na posudbu, kao preporuka štiva koje moram pročitati. Pa sam se odvažila, jer opet ponavljam – duboko vjerujem da knjige pronađu put do tebe baš onda kada je pravi trenutak za to. A vjerujem da ti ništa ne posloži kockice u glavi bolje od bolesti, ili u ovom slučaju, čitanje o nečemu prestrašnom što se dogodilo nekome drugome. I sama sam kao što znate bila u bolnici s djetetom dva tjedna, što je naravno neusporedivo s ‘igrom’ (autor se odlučio za tu riječ umjesto riječi ‘borba’) i putovanjem (ova mi je riječ najbolja, jer svaka je bolest zaista putovanje za sebe, i u sebe!), no kada se dogode takve stvari u našim životima, sve gledamo iz sasvim drugačije perspektive – odjednom puno toga postaje nebitno, nevažno, pada na dno ljestvice prioriteta, ili potpuno nestaje s nje, a vrh te piramide počinju zauzimati stvari koje vjerojatno većina nas uglavnom uzima zdravo za gotovo svaki dan – prijatelji, obitelj, naš support sistem, na koji se na žalost oslanjamo samo kada nam je teško i u trenutcima kada smo najranjiviji.

Knjiga nije lagana za čitanje, neću vas lagati, iako je stil pisanja i izražavanja autora fenomenalan, no meni kao velikom emotivcu i teškom empati nije bilo lako prolaziti kroz njegove takoreći dnevničke zapise, koji počinju pretragama, uspostavljanjem dijagnoze, da bi uslijedilo njegovo promišljanje kako se nositi sa svime što slijedi, a i dalje biti uporište svojoj obitelji i prijateljima. I sebi, jer zapravo samo on koji prolazi to zna kako se osjeća, kakve mu mislim dolaze u glavu, i što sve proživljava, a odlučuje ne podijeliti odmah sa onima koje voli, s iskrenom željom da ih barem malo zaštiti od toga svega.

No svejedno mislim da bi svatko od nas trebao odvojiti vrijeme da pročita ovaj ‘putopis’, ako si smijem uzeti slobodu da ga tako nazovem, s obzirom na to da autor svoje iskustvo naziva putovanjem zvanom igra. Svidjelo mi se to – taj naziv, jer psihologinja kojoj se obratio za pomoć nakon dijagnoze rekla je nešto u ovom stilu: rak je kao narcisoidna osoba, kada ju napadneš, ona neće na to dobro reagirati i to će imati kontraučinak, probaj biti blaži prema sebi i prema svojoj bolesti. To je samo jedan dio knjige koji čitatelja baca u duboko promišljanje – jer imam dojam da smo danas svi prekritički nastrojeni, kako prema drugima, tako i prema sebi. Vjerojatno najviše prema sebi. A nitko nas nikada nije učio kako biti upravo to – blag prema sebi, uzeti si vrijeme za sebe, raditi na svojoj mentalnoj higijeni koja je nevjerojatno bitna baš zbog ovakvih situacija – kada smo suočeni s nečim strašnim, lakše ćemo se nositi s time ako smo opremljeni alatima koji nam u tome mogu itekako pomoći. Budi blag prema sebi, čovječe. Uvijek. To je ono što meni nekako najviše odzvanja nakon čitanja.

Teško je napisati osvrt na ovu knjigu, jer mogla bih o njoj govoriti danima, mogla bih iznositi svoje dojmove do u nedogled, jer vjerujte mi, ona nikoga neće ostaviti ravnodušnima, na svakome će ostaviti svoj trag, duboko sam uvjerena u to, i mislim da će svatko tko je pročita iz nje izvući neke svoje pouke i zaključke.

Onaj najvažniji, o kojem razmišljam već danima – život je prekratak, prebrzo prođe, i nikad ne znaš što ti nosi. Danas si mlad i zdrav, sutra te možda više neće biti tu. Razmisli o tome što ćeš ostaviti kad odeš, ne drugima za koje možda sada misliš da čine najveći dio tvog života, već svojim najmilijima, onima koji će biti uz tebe baš u ovakvim trenutcima – kada borbu moraš preimenovati u igru, a bolest u putovanje, nadajući se da ćeš se vratiti kući…