RECI BRODOVIMA DA SE BRZO VRAĆAM, Melita Rundek

19. ožujka 2024.

Evo još jednog kratkog ali moćnog romana lijepe domaće književnosti, za koji se iskreno nadam da će pokupiti (ako već to do sada nije uspio) sve moguće književne nagrade. Zašto? Zato što ovako nešto ne čitate svaki dan i zato što zaista mislim da ova knjiga zaslužuje daleko više (medijske) pažnje nego što je dobila, te da se o njoj treba itekako više govoriti.
Prekrasna je to priča koja prikazuje jedan kratak period vremena, točnije period od prve zračne uzbune u Zagrebu, pa sve do trenutka kada je Europska unija konačno priznala Hrvatsku kao samostalnu državu. Mjesto radnje je podrum jedne zagrade, u kojoj se susjedi sve do te prve zračne uzbune uopće nisu poznavali, no prisiljeni provoditi previše vremena u tom podrumu, zbližavaju se na predivne načine, tako da je ova priča, koliko god da je tužna i dramatična, istovremeno i lijepa, topla i zaista utješna – nekako mi vraća vjeru u ljudsku dobrotu, pa iako nije imala kraj koji sam si ja priželjkivala, i dalje mislim da je autorica istaknula samo ono najljepše i najbolje u ljudima kroz svoje likove.
Naizgled posve obični ljudi, povezani neobičnim okolnostima – ratom koji ih pogađa svakoga na nekakav drugačiji način, a opet ih isto tako i zbližava na neočekivanim razinama, pa u srcu tog kaosa i meteža imamo i jednu prelijepu ljubavnu priču. Pod tamom noći, straha i neizvjesnosti razvijaju se topli osjećaji prema bližnjima, spremnost na pomaganje i pružanje podrške onima kojima je ona potrebna, pa čak i kuhanje ručka, pečenje kolača ili zabavljanja djece da ne misle na ono najgore. Meni najdirljiviji trenutak u priči – mlada profesorica hrvatskog jezika i književnosti, u tom trenutku nezaposlena, pokušava pronaći smisao u pisanju romana, u zapisivanju baš te njihove priče iz podruma, no nema više novca za papir, pa se njezini susjedi organiziraju i šalju joj pakete papira kako bi i dalje mogla nastaviti kucati na svojoj pisaćoj mašini u noćima kada nema zračne uzbune.
Stil pripovijedanja je zaista jednostavan, neopterećen i usudim se reći gotovo pa lepršav iako to ne paše uz dramatičnu temu koju obrađuje, no roman se zaista čita s nevjerojatnom lakoćom i brzinom, tako da je idealno štivo kada nemate previše vremena a htjeli biste nahraniti dušu nečim lijepim i kvalitetnim, i to još iz pera naše domaće autorice. Oduševljena sam kako je ona u tako malo stranica uspjela izvući takav maksimum, te u tako malo poglavlja dočarati sve te životopisne likove, emotivne scene, dramatične trenutke, i to na načine da čitatelj vrlo lako iščitava i između redova te intuitivno pogađa ono što se događa u samim srcima svih likova.
Najviše me je pogodila iskrenost kojom je ova priča ispričana, toplina koja izvire iz svakog retka, a svakako treba spomenuti i poruke i pouke koje ostaju u čitatelju dugo nakon čitanja. U doba kada smo, ja bih rekla, otuđeniji jedni od drugih više nego ikada, lijepo je podsjetiti se kako nam je bilo u to stravično doba naše povijesti – doba kada su susjedi jedni drugima nudili kauč za prespavati, topli obrok za utažiti glad, toplu riječ za utjehu, zagrljaj za umirenje. Pretužno je kako smo 30-ak godine poslije na sve to zaboravili, samo zato što danas ne moramo više tračati u podrume, jer nam nad glavama ne prelijeću neprijateljski avioni.
Nakon čitanja ovog zaista moćnog romana pitam se, treba li nam zaista rat da bismo bili ljudi? Zašto je danas toliko teško biti suosjećajan, tolerantan, susretljiv i brižan? Jesmo li sve te vrijednosti ostavili dolje u podrumu jednom kada je nastupio mir?
Bilo kako bilo, od srca hvala ovoj genijalnoj autorici na ovome podsjetniku, on mi je itekako bio ovih dana potreban.

Podijeli

Pratite me

Informacije o knjizi

Nakladnik: BELETRA

Godina izdavanja: 2022

Broj stranica: 160

Moja ocjena: 5/5

Najnovije recenzije