ROGUS, Ivana Šojat
Vjerujem da će mi ovo biti jedna od najtežih recenzija za napisati, i sigurna sam da to neću napraviti dobro, onako kako želim. Sigurna sam u to otkako sam knjigu pročitala, pa stoga i odgađam pisanje ovog osvrta na nju, predugo. No više ne mogu, riječi se već dugo kuhaju u meni i traže da izađu van, pa se mogu samo nadati da će biti suvisle, povezane smislene. Jer dojmova je previše, i ne jenjavaju unatoč činjenici da su prošli tjedni otkako sam završila s ovom knjigom, a da ja i dalje razmišljam o pravom načinu da vam je predstavim. Ovo je jedna od najtežih knjiga koje sam ikad pročitala. Ne zbog stila pisanja ili radnje, nikako, Ivana piše vrlo pitkim stilom, i vrlo se lako čita, no tematika kojom se bavi, i podtematike koje provlači kroz ovo svoje književno djelo jednostavno me rastavljaju na neopisive načine. Da, volim ja to, kad me knjiga rastavi pa sastavi, samo je kod ove problem što se više ne znam sastaviti nakon čitanja, i dalje sam raštimana, potresena, duboko zamišljena, pitanja mi se već tjednima roje u glavi, a odgovori na njih ne dolaze. Bila sam na promociji te knjige i slušala sam autoricu uživo – ostala mi je živo u sjećanju jedna njezina rečenica koju je tada izrekla, koju ću pokušati prenijeti što točnije, ali unaprijed se ispričavam ako je nešto krivo napisano: „Ljudi nisu zli. Vjerujem da postoji vrlo mali broj istinski zlih ljudi, ali je zato puno onih koji su zavedeni, koji su navedeni da vjeruju da je nešto istinito, a nije, koji su povjerovali u ono što su i drugi vjerovali jer im je tako bilo lakše.“ Mislim da je tom rečenicom htjela utješiti sve nas koji ćemo uzeti ovu knjigu u ruke, pa se vraćam toj njezinoj izjavi kada mi je najteže dok i dalje procesuiram ovu knjigu.
Dodat ću tome i ove misli koje se protežu kroz cijelu knjigu – kada su ljudi zastrašeni, onda će priznati i ono u što uopće ne vjeruju, a ako tome dodate još i mučenje, i svetac bi priznao da je vrag. Ili jedna sasvim obična žena da je vještica u ovom slučaju, koji Ivana opisuje u ovoj svojoj knjizi. Fascinantni su mi njezini pokušaji da objasni to što se dogodilo zadnjoj spaljenoj vještici na ovim područjima, njezino uporno racionaliziranje, ali i čuđenje, te stavljanje cijele priče u povijesni kontekst, ne bi li joj se dao bolji smisao, no ono što je očito je da za takve progone no u 21. stoljeću nemamo objašnjenja niti opravdanja. A ona se događaju i danas, samo u drugim oblicima, pa iako se danas više nikoge ne spaljuje na lomači, ona itekako postoji, a ljudi kao ljudi, iako bi trebali biti znatno napredniji nego u vrijeme nesretne posljednje spaljene vještice i nisu puno evoluirali – i dalje vole nekoga proglasiti ‘vješticom’, i dalje vole upirati prstom, izmišljati ‘čarke’ i ‘vradžbine’, te kako je to danas popularno, putem ‘pokvarenog telefona’ na svaku optužbu nadodati nešto svoje, subjektivno, samo toj osobi svojstveno. Ideja koju Ivana proteže kroz više djela, pa tako i ovo – fascinantno je da su žene te koje su zapravo zapečatile sudbinu nesretne optužene i spaljene vještice, jer kada je prvi put optužena, nije bilo dovoljno dokaza protiv nje, no drugi puta su se u proces uključile žene, i eto nas tri stoljeća poslije, a žena je i dalje ženi vuk, kao što se kaže u staroj narodnoj. Ne znam kako vas, ali mene sve više zastrašuje činjenica koliko tehnološki i informacijski napredujemo kao društvo, a kao ljudi i dalje se nismo maknuli ni pedlja od ovoga što Ivana opisuje – samo se metodologija i demagogija promijenila.
Knjiga je ovo o kojoj bih mogla pisati i pričati u nedogled, jer na mene je očito ostavila presnažan dojam, no neću vas zamarati previše, preporučit ću da je pročitate sami. Majstorski napisana priča koja povezuje ženu u svojim najboljim godinama, koja nije posve zadovoljna svojim životom, sa ženom koja je živjela tri stoljeća prije nje – obje su očito žene ispred svog vremena, obje su očito pametnije od muškaraca koji ih okružuju (kapa dolje za isticanje toga u ovom romanu!), obje su patile zbog okruženja u kojem su živjele. Ono što priči daje dodatnu vrijednost je smještanje radnje u Osijek, spajanje suvremenog i baroknog Osijeka iz poglavlja u poglavlje, a mora se odati priznanje i autoričinom ulasku u um muškarca koji je bio ‘samo’ pisar za vrijeme suđenja spomenutoj vještici, te ubacivanje elemenata mističnog i nadrealnog kao fini začin ovom savršeno osmišljenom i napisanom romanu.
Malo je reći da sam oduševljena, malo je reći da obožavam ovu autoricu, te da joj se duboko divim zbog predanosti da uvijek iznova načinje bolne teme, ukazuje na sve probleme i boljke modernog društva, te dokazuje da su povijest i sadašnjost neraskidivo povezane, ta da negiranjem i zataškavanjem naše povijesti samo štetimo svakom sljedećem naraštaju, jer ako nećemo naučiti iz svojih pogrešaka, nikada nećemo postati bolji i sretniji.
Dodat ću samo hvala na ovoj priči, i hvala na svim budućim koje će proizaći iz očito magičnog pera i neobuzdane mašte ove autorice, koja ima usudim se reći unikatnu sposobnost da izvuče iz svih nas ono o čemu najradije ne bismo razmišljali, i ono o čemu inače izbjegavamo pričati, nesvjesni da time ne štetimo samo sebi nego i drugima. Hvala joj što ne šuti, što ne podmeće stvari pod tepih, što ne okreće glavu, što hrabro progovara o svemu što je muči, što joj smeta, što smatra da itekako možemo popraviti, samo kada to hrabro pogledamo i osvijestimo da je moć na svima nama, pojedincima.
Podijeli
Pratite me
Informacije o knjizi
Nakladnik: FRAKTURA
Godina izdavanja: 2023
Broj stranica: 216
Moja ocjena: 5/5
Najnovije recenzije
12 studenoga, 2024
12 studenoga, 2024
12 studenoga, 2024