Ova se knjiga sakrila na mojim policama i nevjerojatno dugo čekala da ju uzmem u ruke. Šteta, jer je predivna, onaj tip priče koji obožavam, i koji volim progutati u jednom dahu jednom kada je krenem čitati. Osim što započinje netom prije II. svjetskog rata, obrađuje tematiku progona Židova na sasvim jedan, meni do sada nedoživljeni, drugačiji način.
Priča je smještena u Prag, grad koji sam posjetila više puta i koji obožavam, pa mi je već zbog toga odmah nekako prirasla srcu. Nisam do sada čitala o Židovima koji su tamo živjeli, pa mi je knjiga što se toga tiče bila zaista informativna. Lenka je upoznala Josefa preko svoje najbolje prijateljice, čiji je on bio brat. Obje su obitelji bile prije rata dobrostojeće, a djevojke su izučavale likovnu umjetnost. Zadnje sretno i bezbrižno ljeto prije vihora rata Lenka će provesti kod obitelji svog budućeg supruga, potajice ljubujući s njim čak bez znanja i svoje najbolje prijateljice. Po povratku kući, shvatit će da se sve promijenilo, te da je njezina obitelj upropaštena, a Josef će je moliti da se uda za njega, a onda joj nakon prve bračne noći priznaje da je dobio dopuštenje njezina oca da joj smije srediti vizu i izvući barem nju prije nego što ih sve deportiraju. Ponosna Lenka odbija napustiti svoju obitelj, pa nagovara Josefa da otputuje sa svojom obitelji, a da pošalje po nju i njezinu, kada nabavi vize za sve njih. Mladi se bračni par tu rastaje, da bi se ponovo sastali tek pred kraj svoga života i to u New Yorku, kada su prepoznali jedno drugo odmah na prvi pogled, a stari se plamen ljubavi upalio i stao gorjeti jednakim žarom kao što je to činio prije svih tih desetljeća njihove razdvojenosti.
Priča je to o onoj prvoj, pravoj i jedinoj istinskoj ljubavi, koja se ne zaboravlja do kraja života. Iako su i Lenka i Josef pronašli druge partnere nakon što su oboje preživjeli strahote tog rata, nikada nisu zaboravili jedno drugo, čak i u trenutcima kada su vjerovali da nisu preživjeli. Oboje su imali obitelji i djecu, no srca im nikada nisu posve bila na mjestu, sve do tog ponovnog susreta.
Za razliku od mnogih prijašnjih romana koje sam čitala s ovom tematikom, ovdje me je iznenadila lokacija zbivanja ratnih užasa jer to nije bio Auschwitz, već Terzin – u kojemu doduše uvjeti nisu bili nešto pretjerano bolji, dakako, no ovdje je prikazana jedna sasvim druga perspektiva boravka u radnom logoru. Lenka, kao izučena umjetnica, biva poslana na izradu/crtanje razglednica i čestitki, a kasnije i na izradu kompliciranijih crteža/planova za proširenje logora. Njezina priča prikazuje kako su u tom radnom logoru male radosti bile bitne za očuvanje stanja duha, poput ukradenih komadića papira i slikarskog pribora, koje su žene koristile za podučavanje i zabavljanje mnogobrojne djece koja su također tamo bila zatočena. Priča je to o nevjerojatnim prijateljstvima i ljubavima koje se rađaju u tim nehumanim uvjetima, a koje također ulijevaju nadu u bolje sutra i preživljavanje te stravične patnje.
Naravno da je roman bilo i teško i mučno čitati, no toliko je emotivan, napet i zanimljiv, da je teško ispustiti ga iz ruku jednom kada krenete, pa ako ikada nabasate na ovu fenomenalnu ratno-ljubavnu priču, toplo savjetujem da si je zgrabite i ne puštate je dok ne dovršite i zadnje slovo.
Genijalna, predivno bolna, draga priča koja nakon čitanja ostaje u trajnom sjećanju!