Moram na početku recenzija priznati da sam iška guglati što znači ‘pikarski roman’. Hrvatska enciklopedija online izbacila mi je ovu definiciju:
pikarski roman (prema španjolskome pícaro, od prvotnih više značenja, ustalilo se: lažljivac, čovjek niska podrijetla, s manama), vrsta romana u tzv. zlatnom vijeku španjolske književnosti (XVI–XVII. st.). Fabularnu i sadržajnu os romana tvore pustolovine protuhe, probisvijeta, čovjeka bez ugleda i društveno poželjna podrijetla, ispričane u prvome licu.
Eto, nisam je ni počela čitati, a već sam naučila nešto novo – a to obožavam.
Kako ja nisam čitala niti jedan osvrt na ovu knjigu, a nisam pročitala ni sinopsis s stražnje strane korica, bila sam zaintrigirana već samom naslovnicom, koja je genijalno ilustrirana; a i ovog autora mi je više ljudi hvalilo, pa sam bila znatiželjna, a već znate da volim otkrivati i čitati ponajprije naše domaće autore.
Eh sad, moram na početku isto tako dodati da ova knjiga nije za svakoga. Jako je neobična, nevjerojatno iskrena i brutalno realna, te koliko god da je i maštovita, imam dojam da je neće baš svatko shvatiti. Iako ja osobno mislim da je poanta svake knjige upravo to – da je svatko doživi i shvati na neki svoj način, no ovaj nam autor baš nije s ovim romanom olakšao taj posao.
Sad malo o radnji: priča počinje u avionu i vrlo će brzo postati jasno da će se gotovo cijeli roman odvijati ili u avionima ili na različitim aerodromima. To je kod mene izazvalo tjeskobu i neke druge nelagodne emocije, jer nisam ljubitelj letenja, a samim time ni aerodroma, no istovremeno me je i strašno zaintrigiralo to što se autor odlučio na ta dva neobična mjesta radnje, jer nije da često susrećete priče koje se baš cijele odvijaju na tim mjestima. Druga neobična stvar koju počinje shvaćati kako čitate dalje je da glavni lik priče Babukić (a priča je ispričana iz trećeg lica) stalno leti, i stalno mijenja aerodrome. Na neki je način zapeo u vremenu i prostoru, pa se tako izmjenjuju godine i značajni događaji na globalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini koje su je obilježile, a naš Babukić leti i tijekom tih letova ili u vakuumu čekanja između presjedanja susreće razno-razne zanimljive i osebujne likove, koji mu prepričavaju svoju životnu priču. Sve je počelo nesretne godine kada je na vrata Lijepe Naše kucao rat, a Babukić je napravio dijete tajnici visokopozicioniranog vojnog lica, te je dotičnu odvezao pred vrata ginekologa gdje joj je dogovorio prekid trudnoće, da bi odmah nakon toga sjeo na prvi slobodan let. I od onda leti svijetom. Mnogi će ga možda usporediti s likom iz filma „Terminal“ kojeg je savršeno utjelovio Tom Hanks, ali ja moram reći da je Babukić mnogo kompleksniji lik, i da uopće nije tako dobra osoba, te da su me neke njegove životne odluke kao i promišljanja itekako zgrozili. No autor dakako to ne čini bez razloga, već namjerno i ciljem prikazuje glavnog junaka svoje priče kao osobu koja je prepuna strahova, koja se lako odaje porocima, ima predrasude, daleko je od savršenstva – ali nije zločesta ili zlonamjerna osoba, u globalu gledano. Na trenutke je hrabar i brižan, na trenutke zbunjen i hladan, s čime autor kao da nam želi reći da u svima nama postoji više nijansi sive, te da nitko nije posve crn ili bijel, odnosno dobar ili loš.
Priča ovog romana graniči s realnošću, autor u iznošenju priče pleše po tankoj niti stvarnog i nestvarnog, uvjerljivog i neuvjerljivog, a sve se zaokružuje i dobiva kakav-takav smisao tek na samom kraju – do kojeg nije baš lako doći. Iako mi se knjiga jako svidjela, moram reći da su mi bile potrebne pauze između poglavlja, jer pored toga što je golema, ona je i jako slojevita i na nekim dijelovima pomalo i naporna, te upozoriti da nije jedna od onih koje se čitaju u jednom danu.
Isto tako, moram napomenuti da su me oduševile ilustracije unutar knjige, svaka čast ilustratoru, zbog njih je knjiga poprimila nove dimenzije i dodatno dobila na kvaliteti. Osebujne su kao i sama priča, te savršeno pašu na svim mjestima gdje su i umetnute.
Sve u svemu – genijalno napisano štivo, koje vrijedi svake odvojene minute, te definitivno preporučujem onima koji vole izaći iz okvira zone komfora kada je književnost i pitanju, te koje nije strah uroniti i u one pomalo ‘pomaknute’ priče.