Ajme! Ajme, ajme, ajme! Moram tako započeti ovaj osvrt jer čisto sumnjam da mogu pronaći adekvatne riječi kojima bih opisala ovu knjigu i svoj doživljaj čitanja iste. Nema šanse, ali pokušat ću.
Dakle, već sam čitala Morovića, i bila iskreno oduševljenja i njegovim stilom pisanja, i načinom na koji nas uvodi u radnju, pa ju zapetljava, čini nevjerojatno napetom, pa ju onda fantastično raspetljava… da se ne ponavljam, samo mi vjerujte na riječ kada kažem da je ovaj čovjek vrhunski pisac, i da morate pročitati sve što je ikada igdje napisao, jer on to zaslužuje. Nisam ljubitelj krimića i trilera, to stalno ponavljam, a onda mi u ruke dođe ovakvo štivo i ja ne spavam jer ga moram dovršiti, hodam dan poslije kao zombi po kući i dalje pod dojmom toga što sam pročitala, i dalje se diveći da je tako nešto nastalo iz pera našeg domaćeg autora, naše gore list. Jer, ako niste znali, Morović piše o stranim likovima, ali na tako savršen način da nema šanse da biste mu našli grešku pri tome, sve i da tražite, što se često događa kod nekih drugih domaćih autora koji rade to isto – ne znam, valjda je čovjek perfekcionost, jer upotrebljava sve savršene fraze i rečenice koje bi na engleskom jeziku zvučale baš tako, a anglistica u meni vrišti od sreće na to, jer me užasno nerviraju propusti autora koji ne paze na takve stvari. Što me dovodi do iskrene želje da Morovićeva djela jednom budu prevedena na engleski i da osvoje i strano tržište, jer ako netko od domaćih autora to zaslužuje, to bi bio on. Majstor osmišljavanja trilera, što nije ni malo lako, totalni kralj kreiranja napetosti od blage do izrazito teške i mučne meni koja se previše uživljavam u radnju svake knjige koju čitam, istančan smisao za detalje, inteligentan humor – mogla bih nabrajati do sutra sve kvalitete i ovog autora i ovog njegovog romana, i to mi je bi bilo dosta. Zaista originalna priča, koja me totalno pomela, izula iz cipela, bacila na koljena. O radnji neću pisati uopće jer od samog početka mi je nekako bila dramatična, sa šokantnim detaljima koji su se pojavljivali malo po malo, pa bih zaista voljela da oni koji nisu to čitali dožive sve što sam i ja sami, jer mislim da ‘Voštani princ’ to zaslužuje. Samo ću za kraj ponoviti – BRAVO MAJSTORE, KAPA DOLJE! – autoru, i jedva čekati da mi u ruke dođe neki njegov novi roman! Ne da ima sve preporuke, nego kažem da ovo jednostavno MORATE uzeti u ruke, MORATE, čak i ako do sada niste bili ljubitelj krimića ili trilera!