Priznat ću vam nešto: nedavno sam izjavila nešto čega se danas sramim. Rekla sam: da bar ne osjećam ništa. Da bar imam prekidač kojim mogu ugasiti SVE svoje osjećaje i nikada ga više ne upaliti. Da mi bar bude sve ravno, i da me barem nije briga za svijet oko mene.

Da, da, iskreno sam to poželjela. Zašto? Imam 47,5 godina, i sve to vrijeme sam HSP (highly sensitive person) ili VOO (visokoosjetljiva osoba). U djetinjstvu i u pubertetu sam to smatrala svojim prokletstvom, jer previše osjećaja za mene je značilo imati fizičke manifestacije poput grčeva u trbuhu, mučnine, problema s probavom, glavobolje i migrene, neopisivi umor nakon što bih bila izložena previše podražaja (bilo da su oni negativni ili pozitivni) i sl. Kasnije, kada sam odrasla, upoznala partnera s kojim provodim svoj život, dobila djecu i ostvarila se u karijeri, imala sam osjećaj da je biti VOO zapravo kao biti u prednosti pred drugima – jer VOO vide svijet sasvim drugačije o NOO (niskoosjetljive osobe), doživljavaju ga šire i dublje, imaju sasvim drugu percepciju svega što ih okružuje. Da je bilo uvijek lako nositi se s time – dakako da nije! Previše sam empatična (većinom na svoju štetu), previše se dajem čemugod (posao, prijateljstvo, ljubav), previše toga primam na sebe i k sebi. Nakon što sam prvi dio svog života mislila da sam jednostavno čudna jer sam preosjetljiva, srednji dio svog života provela sam grleći tu svoju osjetljivost, te živeći s njom kao sa svojom suputnicom i najboljom prijateljicom (a znate da se i najbolje prijateljice ponekad posvađaju :D).

No sada ulazim u treću fazu svog života, u zrelim sam godinama, i imam dojam da je moja preosjetljivost poprimila nove dimenzije. Možda sam previše dozvoljavala ljudima da troše moje vrijeme, te da crpe moju energiju, a samim time i moje emocije. Možda nisam odvajala dovoljno vremena za punjenje svojih baterija, možda nisam dovoljno pazila na odmor, spavanje, prehranu, možda sam se pretjerano izlagala situacijama za koje nisam bila svjesna da me toliko iscrpljuju, možda sam pretjerala s davanjem sebe – pa sam u jednom trenutku osjetila da sam prazna. Da sam kao iscijeđena krpa. Da u meni nema više ničega, osim pitanja: kako sam se zaboga dovela u to stanje?

I kao svaki put kada bi mi se dogodilo da se tako osjećam, znala sam da je vrijeme za ‘preslagivanje kockica’ u mojoj glavi. Okej, ne mogu pobjeći od toga što sam VOO. Želim li zaista isključiti svoje emocije? NE ŽELIM, NE, NIKAKO. Volim svoje emocije, i volim kada me obuzimaju, no ključ uspješnog nošenja s njima je ne dozvoliti drugima da utječu na moje misli i na moje osjećaje. Da upravljaju njima, da ih uzrokuju, te da me oni preplavljuju do te mjere da me paraliziraju. Nije to lako naučiti, ali nije nemoguće. Samo je potrebno malo vježbe i samodiscipline, kao i za sve drugo u životu.

Pričam vam o sebi i svojim iskustvima s visokom osjetljivošću, ali sve to možete pročitati i u ovoj fantastičnoj knjizi. Ono što je najbitnije i što definitivno trebate upamtiti iz ovog osvrta (ali i iz knjige) je ovo: ne dozvolite nikome da vas posrami radi vaših emocija. VOO su odvažne, inteligentne, empatične te s obzirom na to da sve osjećaju znatno jače, tako i VOLE žešće i dublje. Da, svijetom dominiraju NOO, nas VOO samo je 20% populacije, i većina tih 20% su žene, no nas 20% posjedujemo snagu koju ovih 80% ne posjeduje. Mi se ne natječemo s drugima, ne osjećamo zavist i zlobu, nemamo potrebu biti prvi, jedini, najbolji. I na kraju, mi smo ti koji uvijek, ali baš uvijek dajemo SVE od sebe, u svemu čega se uhvatimo. Zato smo i uspješniji i daleko, daleko sretniji od drugih.

Neovisno o tome u kojoj ste vi fazi svog života, ako do sada niste naučili kako se nositi sa svojom visokom osjetljivošću, ovo je knjiga putem koje ćete ju prigrliti, zavoljeti i na kraju upravljati njome tako da vam bude samo od koristi.

Dakle od mene sve najtoplije preporuke!