Moram priznati da me ova knjiga nije nešto pretjerano oduševila. Vjerojatno su problem moja očekivanja, koja su bila zaista velika, i zamišljala sam si sasvim drugačije štivo od ovog koje sam čitala, pa ne mogu baš reći da sam uživala čitajući ovu knjigu, iako mi je bila zanimljiva. Vjerojatno sam očekivala nekakvu jasno strukturiranu self-help knjigu, a ovo je ako mene pitate više nekako vlastito putovanje autorice u povratak samoj sebi, koje je na neki svoj osebujan način htjela podijeliti s drugim ženama s nadom da će ih potaknuti da i one krenu na to isto putovanje. Mene nije nešto pretjerano dirnula, niti potaknula da se isti čas spakiram i krenem analizirati samu sebe od djetinjstva do dana današnjeg, pa zaključujem da sam i odličnom doticaju sama sa sobom, da se nisam nešto odmakla od sebe, te da se nemam stoga ni potrebu vraćati samoj sebi. No vjerujem da će nekim ženama ovo štivo biti od velike koristi, pa svakako preporučujem da ovoj knjizi date šansu ako ste žena – a čak i ako ste muškarac, jer možda će vam čitanje ovog štiva pomoći u razumijevanju kompleksne ženske psihe.
Kako autorica sama navodi u tekstu, kao mlađa je imala dvije bilježnice, jedna je bila dnevnik a u drugu je zapisivala citate iz poezije, filmova knjiga, časopisa, članaka itd. – ova je knjiga upravo to, spoj jednog i drugog, a s obzirom da sam većinu tih knjiga, filmova, poezije koje ona citira i sama pročitala, opet kažem da mi to nije bilo nešto revolucionarno niti novo, a bilo mi je na trenutke povezivati njezine misli i spoznaje s time što citira ili navodi. Na trenutke mi je čak bila kaotična i kontradiktorna, a s druge strane, svidjelo mi se što sadrži te intimne dijelove i crtice iz njezinog života koje navodi kao primjere toga što opisuje. Izdvojit ću par zanimljivosti koje sam si nekako ‘uzela’ iz ove knjige: autorica recimo kaže da u svakome od nas čuči Unutarnji kritičar, a ona ga opisuje kao mušku osobu – kod mene je on uglavnom utišan, ne dam mu previše da priča, ali fascinanatno je što on kod mene uvijek ima ženski glas, nikada muški. Nadalje, autorica kaže da trebamo njegovati blagonaklonost prema sebi – to mi se jako svidjelo, i na to često zaboravim, pa mi je bilo drago što me ova knjiga podsjetila opet na to. Ona ovdje uvodi pojam ’emocionalnog rada’ koji doduše nije njezin vlastiti, već ga citira, ali svakako ga dobro razrađuje, i postavlja odlična pitanja što se toga tiče, to me je malo navelo na razmišljanje, moram priznati. Osvrće se i na današnje društvo koje naziva hiperracionalnim, što kao posljedicu ima to da smo sve manje i manje u doticaju sa svojim pravim emocijama, koje često skrivamo, kako od drugih, tako i od samih sebe, što me opet malo potaklo promišljanje.
Sve u svemu, knjiga nije loša, i vjerujem da će nekima zaista biti korisna, no mene se nije pretjerano dojmila – nastavila bih sretno i zadovoljno živjeti i da ju nisam pročitala, jer meni osobno ne donosi ništa istinski novo, niti prekreće moj način razmišljanja, osjećanja, ponašanja ili djelovanja nešto pretjerano. Valjda to znači da ja svoj život živim baš onako kako želim? Sklona sam vjerovati da je tako, te da mi je čitanje ove knjige to samo potvrdilo.