Slavko Sobin prvo mi je bio poznat kao glumac kojeg sam baš zavoljela, a evo sada sam se upoznala i s njegovom književnom stranom. Ako mene pitate, on u svojoj prvoj dječjoj priči, Šapicama nije samo napisao štivo za djecu već je tu stvorio mali svijet u kojem djeca (a mogli bi i mnogi odrasli!) prirodno uče o empatiji, brizi i emocijama koje su često prevelike da bi ih sami razumjeli, a premale da bismo ih uvijek primijetili. Upravo u tom spoju iskrene jednostavnosti i topline leži čar ove knjige — a prekrasne ilustracije koje savršeno nadopunjuju ovu priču taj doživljaj uzdižu na sasvim novu razinu.

Nama koji smo veliki ljubitelji životinja (i to ne samo onih s pedigreom) jasno je da je ova knjiga pisana s iskrenom namjerom da dotakne, a ne samo da zabavi. Slavkovi likovi imaju osobnost, imaju svoje realistične mane, trenutke panike i nesigurnosti — baš kao i djeca. To ih čini svima nama bliskima, a djeca u njihovim situacijama mogu s lakoćom prepoznati vlastite svakodnevne borbe. Rekla bih da Slavko izbjegava prenaglašene pouke te da odbacuje klasičan didaktički pristup kada su slikovnice u pitanju. Umjesto toga, njegove poruke proizlaze prirodno: iz prijateljstva, metode pogrešaka i pokušaja, te pogleda koji razumije, ali ne osuđuje. Takve knjige djeca ne samo čitaju — nego ih usvajaju.

Veliki dio šarma Šapica dolazi upravo od vizualnog identiteta knjige. Ilustracije nisu samo dopuna tekstu; one su emocionalni most između djeteta i priče. Topla paleta nenapadnih boja, meke linije i izrazito „živi“ pogledi likova stvaraju osjećaj sigurnosti i nježnosti tijekom čitanja – upravo po mom guštu, kao da se mene pitalo. Svaka slika komunicira jednako snažno kao i riječi a ponekad čak i snažnije, a grafičko oblikovanje teksta naglašava ono što je na toj stranici najvažnije. Većina nas je vizualni tip, pa tako i djeca često prvo reagiraju na vizualno, stoga slobodno možemo utvrditi kako u Šapicama ilustracije služe kao vizualne stanice na putu kroz priču – ne samo da omogućuju djeci da se „zaustave“ na stranici i razgledaju lijepi crtež, što čitanje pretvara u ritual, a ne u obavezu, već i naglašavaju ključne trenutke u priči.

Nisam isprobala, no čini mi se da bi ova priča bila savršena za čitanje naglas, odnosno na čitanje s djetetom/djetetu, pa bi tu ovi prekrasni crteži bili idealan partner roditelju, jer dok vi čitate, dijete može nesmetano uživati u nacrtanim prizorima, a onda kasnije i samo posegnuti za knjigom.

Za kraj moram reći da je ova knjiga pravo osvježenje – u moru slikovnica koje se oslanjaju na brzu zabavu ili površnu poruku, Šapice donose nešto rijetko: autentičnost. Sobin piše iz mjesta koje je više emocionalno nego književno — i upravo zato pristupačno djeci. Knjiga je primjer kako se vrijednosti mogu prenijeti bez moraliziranja, a emocije bez patetike. To je ona vrsta priče koja će, kada djeca odrastu, ostati zapamćena po osjećaju koji je nosila — osjećaju topline, brige i zajedništva.

Preporučujem je za apsolutno svaki roditeljski dom, vrtić, školsku knjižnicu – ali i svim odraslima koji i dalje njeguju dijete u sebi!