Opći dojam – vrlo dobar. Da se izrazim u školskim terminima, kad je već i sam glavni junak srednjoškolac. “Dnevnik prakse” Nebojše Lujanovića simpatičan je, pitak i tematski aktualan roman koji se čita brzo i bez većih zapreka, no istovremeno je i knjiga koja je u meni ostavila blagi osjećaj propuštene prilike.

Kao netko tko već više od dvadeset godina radi sa srednjoškolcima (i to upravo s onima koji moraju pisati dnevnik prakse!) u ovom sam romanu odmah prepoznala velik potencijal. Vidjela sam mogućnost za zabavno, opuštajuće, ali i edukativno štivo koje bi se moglo približiti mladima bez dociranja. Umjesto toga, dobila sam dojam da je autor silno želio da njegov roman završi na popisu srednjoškolske lektire, pa je s tim ciljem na umu i pisan.

To me posebno iznenadilo jer Nebojšu Lujanovića inače volim i rado čitam. Njegov novi roman me iskreno razveselio – već na prvu, privlačnom naslovnicom i samom idejom. No budimo iskreni: jedan gimnazijalac teško da bi ljetni dnevnik prakse, onakav kakav piše glavni junak ovog romana, posvetio klasicima svjetske književnosti, a ne curama u badićima. Vrijeme radnje je ljeto, a tinejdžerski fokus u toj dobi obično je ipak ponešto drugačiji.

Ne osporavam književnu vrijednost djela – naprotiv, u romanu ima mnogo kvalitete. Likovi su simpatični i životopisni, prizori iz dućana u kojem se praksa odvija vrlo su uspješni, a autor se dotiče niza važnih tema današnjice: rada, odgovornosti, odnosa prema vremenu, tehnologiji i samome sebi. Ipak, u usporedbi s nekim njegovim ranijim romanima, “Dnevnik prakse” djeluje pomalo isforsirano i ne posve autentično. Konkretno, nije me uvjerio da su to doista misli jednog tinejdžera.

Posebno mi je problematična brzina unutarnjih promjena glavnog junaka. Teško mi je povjerovati da će srednjoškolac u samo nekoliko dana ili tjedana doći do tako dubokih spoznaja -gotovo magijski shvatiti da ga rad ispunjava, a vrijeme provedeno na mobitelu predstavlja uzaludno trošenje života. Ideja je odlična i vrijedna, ali da je do takvih zaključaka došao na kraju ljeta, nakon duljeg procesa, sve bi djelovalo znatno uvjerljivije.

Jezik romana je jednostavan i jasan, no opet, prilično nerealističan za današnjeg srednjoškolca. Razumijem da se, ako je cilj plasman u škole, izbjegavaju psovke i grublji izrazi, ali iz mog (skromnog, ali dugogodišnjeg) iskustva današnja mladež često funkcionira u registru u kojem „ništa ne valja“, „sve je tlaka“ i malo što izvan virtualnog svijeta uspijeva privući njihovu pažnju. Toga u romanu gotovo da i nema.

Sve u svemu, “Dnevnik prakse” je zanimljivo štivo koje vrijedi pročitati. Donosi niz dobrih scena, toplih trenutaka i važnih poruka. No nemojte očekivati WOW efekt. Ovo je knjiga koja ima potencijal, ali ostavlja dojam da je mogla, a i trebala, ići korak dalje.