„Alma” je snažan i emotivan roman koji će čitatelje koji vole ovakva štiva osvojiti atmosferom, likovima i temama. Najviše se bavi pitanjem identiteta, pripadanja, sjećanja i zapravo ne govori samo o jednom gradu ili jednoj generaciji, nego o univerzalnoj ljudskoj potrazi za smislom i mjestom pripadanja. Za svakoga tko voli literaturu bogatu ambijentom, introspektivnim likovima i povijesnim slojevima — ovo je knjiga koja ostaje u sjećanju. Meni nešto nije sjela, ali vjerujem da je do mene, a ne do autorice ili stila pisanja, nekako se nisam mogla poistovjetiti s glavnom junakinjom priče, a mjesta i vrijeme radnje koje opisuje su mi nekako bile posve nepoznate, pa se na

Alma, po kojoj roman i nosi ime, vraća se nakon više godina u svoj rodni Trst zbog očevog naslijeđa koje ju je blago rečeno iznenadilo. Dok je odrastala, Almin je otac bio samo povremena, intrigantna i egzotična figura u njezinom životu, pojavljujući se pa opet nestajući bez nekakvog pravila koje bi njoj bilo jasno ili barem razjašnjeno, pa ga ona sama opisuje kao nomada, čovjeka bez jasne prošlosti ili ičega što bi ga definiralo, muškarca koji zna biti jako šarmantan i zabavan, no isto tako i nestabilan i nepostojan. Pri tom povratku, Almi se vraćaju sjećanja na djetinjstvo, te na neobično prijateljstvo s dječakom kojeg je njezin otac doveo jednog dana da živi s njima – Vilijem, a to je prijateljstvo naprasito prekinuto s početkom rata i raspadom nekadašnje Jugoslavije.

Trst kao grad nam je svima dobro poznat, ako već ne iz osobnog iskustva, a onda barem iz priča onih koji su ga posjetili upravo u doba Alminog djetinjstva – kao grad u koji se odlazi po traperice, špagerice, tajice, pamučne T-shirt majice i po sve ostalo što se u tadašnjoj Jugoslaviji baš nije moglo nabaviti. Stoga je Trst na neki način bio sjecište kultura i naroda, spoj Istoka i Zapada, dok se kod Alme osjeća zbunjenost jer i sama nije sigurna gdje se ona u tom svemu nalazi, te kojem smjeru/kulturi/identitetu ona pripada.

Najzanimljiviji dio romana za mene je svakako bio odnos Alme i Vilija, to prijateljstvo koje s vremenom prerasta u mladenačku ljubav, pa mi je malo krivo što taj odnos nije bolje/više razrađen (priznajem, slaba sam na ljubavne priče!).

Meni osobno je nedostajalo malo više strukture u ovom romanu, jer sam se na trenutke osjećala pogubljeno čitajući ga – autorica skače s romantične nostalgije za prošlim vremenima na dramu i tešku introspekciju, pa je u nekim trenutcima za čitanje zaista potrebno dosta koncentracije.

Nije to lagana pričica za opuštanje, no postavlja zaista moćna pitanja i navodi čitatelje na promišljanja o raznim temama, te je s te točke gledanja zaista odlična.

Eh sad, preporučiti ili ne – morate sami procijeniti je li ovo štivo za vas, a ja se nadam da sam vam ovim svojim osvrtom u tome i pomogla.