Roman “Dva života Helene Lenowitz” autorice Jane Krišković Baždarić njezino je treće književno ostvarenje koje, bez ikakve sumnje, daleko nadmašuje prethodna dva. Iako su i raniji romani bili izvrsni i ostavili na mene snažan i pozitivan dojam, nakon čitanja ovoga djeluju gotovo kao svojevrsna vježba za pisanje – ne u negativnom smislu, već kao nužan korak prema ovako zrelom, kompleksnom i iznimnom djelu koje izlazi iz svih uobičajenih kategorija kvalitete.

Već na samom početku čitanja javlja se osjećaj ugodnog iznenađenja, koji vrlo brzo prerasta u pravi, gotovo šokantan nalet oduševljenja. Od prvih stranica jasno je da je riječ o onoj rijetkoj vrsti knjige koja se ne zaboravlja – knjizi koja ostaje s čitateljem, koja se ne zatvara zajedno s koricama, već nastavlja živjeti u mislima dugo, dugo nakon što je pročitana. Upravo ta trajna prisutnost i duboki emocionalni odjek čine ovaj roman posebnim i izdvajaju ga iz mase.

Već u prvim poglavljima postaje očito koliko je autorica vremena, truda i istraživanja uložila u stvaranje ove priče. U tekstu se osjeća ne samo velika ljubav prema temi i likovima, već i predanost detalju i autentičnosti. Sve to rezultira djelom koje djeluje izuzetno promišljeno i zaokruženo, a konačan rezultat je nešto što se do sada rijetko viđalo na domaćoj književnoj sceni. U moru knjiga koje nas posljednjih godina preplavljuju, ovaj roman predstavlja pravo osvježenje – ističe se već na prvi pogled, naslovom i naslovnicom, ali prije svega svojom neobičnom, hrabrom i nesvakidašnjom pričom.

Riječ je o priči koja u čitatelju budi čitav spektar snažnih emocija. Kod mene je, uz sve ostalo, dominirao osjećaj golemog poštovanja prema autorici koja je uspjela iznjedriti ovako složeno i dojmljivo djelo. Emocije koje roman izaziva nisu površne ni prolazne – one su intenzivne i zahtijevaju vrijeme da se slegnu, pa će mnogima trebati i svojevrsni “oporavak” nakon čitanja.

Posebnu će čar u ovom romanu pronaći ljubitelji osamdesetih godina, kroz koje nas autorica vodi s iznimnom vještinom. U početku pratimo osamdesete na našim prostorima, prikazane toliko autentično da bude nostalgiju i vraćaju u vlastito djetinjstvo. Taj dio priče djeluje gotovo intimno i blisko. No, zatim slijedi iznimno zanimljiv i hrabar narativni skok – u osamdesete u Londonu. Iako se takav prijelaz na prvu može činiti riskantnim i potencijalno problematičnim, autorica ga izvodi izuzetno uvjerljivo. Čitatelj ima osjećaj potpune uronjenosti, kao da se nalazi u samom središtu događanja, rame uz rame s protagonistima, proživljavajući sve što i oni.

Iako ljubav nije eksplicitno glavna tema romana, ona čini njegovu okosnicu i prožima cijelu priču na više razina. Kroz različite odnose i situacije otvara se snažno i intrigantno pitanje: koliko je ljubav zapravo moćna? Može li nadilaziti granice vremena i prostora? Može li prelaziti iz jedne dimenzije u drugu, ako prihvatimo mogućnost da vrijeme nije linearno, već slojevito i višedimenzionalno? Autorica hrabro ulazi u ta, još uvijek nedovoljno shvaćena područja, istražujući ideju paralelnih života i alternativnih stvarnosti. Ono što posebno impresionira jest način na koji te apstraktne i kompleksne koncepte čini uvjerljivima, gotovo opipljivima, nudeći čitatelju drugačiju perspektivu stvarnosti.

Likovi su jedan od najsnažnijih elemenata romana. Nevjerojatno su dobro osmišljeni, psihološki razrađeni i životni, toliko da ostaju urezani u pamćenje i nakon završetka knjige. Njihove emocije, odluke i unutarnji sukobi djeluju autentično i uvjerljivo. Uz to, kroz njihove priče autorica vrlo vješto upliće i važna društvena pitanja osamdesetih godina, poput AIDS-a i homoseksualnosti. Ta su pitanja prikazana osjetljivo i realistično, bez patetike, ali s jasnom sviješću o njihovoj težini i važnosti u tadašnjem kontekstu. Posebno je zanimljivo kako glavna junakinja navigira tim društvenim previranjima – za nju su ona dijelom već prošlost, nešto što pripada drugoj razini njezina iskustva, ali ipak ostavlja trag u njezinoj percepciji svijeta.

Još jedan element koji dodatno obogaćuje roman jest prikaz mode osamdesetih. Iako ta moda često može djelovati pretjerano, pa čak i pomalo komično (neonske boje, kričavi uzorci), autorica joj pristupa na drugačiji, kreativniji način. Fokus nije na svakodnevnoj modi, već na modnoj estetici rock scene. Kreacije koje osmišljava modna ikona unutar priče opisane su s tolikom preciznošću i slikovitošću da gotovo postaju opipljive – čitatelj ih može “vidjeti” i “osjetiti”. Taj segment dodatno potvrđuje autoričinu sposobnost da stvara žive, uvjerljive svjetove i da se uspješno nosi s temama koje zahtijevaju specifična znanja i senzibilitet.

Sveukupno gledano, riječ je o romanu koji obiluje kvalitetom na svim razinama – od ideje i strukture, preko likova, do stila i atmosfere. To je knjiga kojoj se čitatelj s lakoćom i rado vraća, svaki put otkrivajući nešto novo, neki detalj koji je prvi put promaknuo ili novu interpretaciju već poznatih događaja. Upravo ta slojevitost i dubina čine je trajno zanimljivom i vrijednom ponovnog čitanja.

S punim uvjerenjem mogu reći da je ”Dva života Helene Lenowitz” djelo koje pomiče granice i koje će ostati zapamćeno kao jedno od najupečatljivijih na domaćoj književnoj sceni. Stoga ga iskreno i od srca preporučujem svima – nabavite svoj primjerak i dopustite autorici da vas povede na jedno iznimno, uzbudljivo, nesvakidašnje i uistinu nezaboravno književno putovanje.