Knjigu “Nisam nestala” uzela sam čitati navečer, onako usput, prije spavanja. Znate onaj trenutak kad shvatite da nemate pojma što biste gledali na TV-u ili nekoj streaming platformi pa pomislite: ajde, par poglavlja i gotovo. Naravno, ništa od toga. Umjesto opuštanja nakon napornog dana, dobila sam napet, mračan i iznimno intrigantan psiho triler zbog kojeg sam ostala budna do kasno u noć – sve dok nisam okrenula i posljednju stranicu. I da, uspjela sam je završiti u jednoj večeri.

Ovo mi nije prvi susret s Minkom Kent i mogu slobodno reći da obožavam njezine psiho trilere. Ima nešto u načinu na koji gradi nelagodu, dozira informacije i konstantno vas tjera da preispitujete sve što ste upravo pročitali. Ovaj mi je roman posebno “sjeo” jer je nešto kraći od nekih njezinih prethodnih, ali unatoč tome jednako snažan i uznemirujuć.

U fokusu priče su tri lika. Mlada žena, tek friško udana, biva oteta i nakon nekog vremena proglašena mrtvom. Njezin se suprug, godinama kasnije, ponovno oženi, ima jedno dijete i drugo na putu. I baš u tom trenutku, deset godina nakon nestanka, prva se supruga vraća. Živa. I dolazi upravo njemu ispričati svoju nevjerojatnu priču. Zašto baš njemu? E, to je jedno od onih pitanja na koje odgovor dolazi tek kasnije.

Nova supruga, visoko trudna, razumljivo paničari. Boji se da će se njihov brak i naizgled savršen život urušiti kao kula od karata – kula koja je, usput rečeno, već načeta ozbiljnim financijskim problemima. Autorica nam priču servira polako, na kapaljku, izmjenjujući perspektive dviju žena. Muški lik u početku djeluje gotovo statično, kao da je tu samo usput, no s vremenom postaje jasno da je njegova uloga daleko značajnija nego što se na prvu čini.

Za kraj ću reći samo jedno: ništa ovdje nije onako kako se čini. Pogotovo ne u početku. Sve što čitate uzimajte s dozom rezerve – ja jesam, pa me svejedno raspetljavanje priče neugodno iznenadilo i djelomično šokiralo. Iako, kad se sve posloži, shvatite da je takav scenarij zapravo vrlo realističan. Patološki bolesni roditelji rijetko mogu “proizvesti” psihički zdravu djecu, a takvi se obrasci, nažalost, često ponavljaju iz generacije u generaciju.

Riječ je o poprilično mračnom štivu pa sam, iskreno, zahvalna autorici što nas je poštedjela eksplicitnih opisa zlostavljanja koje je nestala prva supruga proživljavala deset godina. Ipak, vjerujem da će joj neki čitatelji to zamjeriti jer zbog izostanka tih opisa može djelovati kao da je ta trauma manje važna za samu priču.

Sve u svemu – mrak priča. Ljubitelji psiho trilera će je obožavati. Najiskrenije je preporučujem svima koji vole knjige koje vas uzdrmaju, poremete i natjeraju da o njima razmišljate i nakon što ih zatvorite. To je ono što ja zovem – kvalitetna boleština :D