Ovaj bih roman okarakterizirala kao svojevrsnu kroniku vremena u kojem je nastao jer savršeno prikazuje mladog čovjeka, nezadovoljnog svojim životom, okolinom i uvjetima u kojima radi – stoga i želi pobjeći, ni manje ni više nego u Peking. Pored glavne radnje, mi čitamo i njegovo dopisivanje s gospođom s kojom dogovara sve oko svog preseljenja, vize, najma stana, ugovora o radu itd. a ta simpatična gospođa mu piše na iskrivljenom hrvatskom jeziku, što je meni nekako bilo simbolično, kao da predstavlja zapravo jezik koji u današnje vrijeme gubi svoju primarnu funkciju – prenošenje poruke.

Peking bi za našeg glavnog junaka bio prilika za novi početak, ne samo bijeg od svega čime je u svojoj domovini nezadovoljan, no vrlo će brzo shvatiti da gdjegod otišao od sebe pobjeći ipak neće uspjeti – tako da je zapravo ova proza i jedna vrsta njegove introspekcije te razgovora sa samim sobom, gdje on postavlja vrlo važna pitanja za suvremenog čovjeka, istovremeno ne nudeći odgovore, barem ne one klasične, već potičući čitatelja na promišljanje o vremenu u kojem trenutno živimo – brza konzumacija svega, od vijesti do hrane, pa tako i odnosa s ljudima koji nas okružuju, a sve to rezultira teškim otuđenjem, kako od sebe, tako i od drugih, što u konačnici dovodi do velikog osjećaja osamljenosti, koji je prisutan kod glavnog junaka kroz cijelu priču.

Za mene ugodno iznenađenje ovdje je iskren, otvoren i naravno kritizirajući prikaz današnjeg novinarstva, konkretno portala koji nam svima iskaču na društvenim mrežama (ja uporno blokiram, a oni uporno i dalje iskaču!), gdje se vrlo rijetko može naći nekakav istraživački članak, već smo svi itekako svjesni tužne činjenica da većina prežvakava jedno te isto, da svi prepisuju od svih (kakva autorska prava, kakvi bakrači!), da nam svi serviraju teški senzacionalizam jer klikovi su zarada od reklama, uporno nas ubijajući u pojam najcrnjim crnjacima i najnebitnijim informacijama otkako postoji izvještavanje putem interneta.

Naravno da sve to našeg glavnog junaka, kroz kojeg očito progovara sam autor, užasno deprimira, stoga on očajnički pokušava pronaći nekakav smisao u tom svom životu, svjestan da je kontekst vremena takav kakav je, te da izlaz iz ovog kaosa čovjek može pronaći samo putovanjem u sebe.Za one koji preferiraju literaturu koja ne ide laganim putem, koja miješa humor i ozbiljnost, koji cijene introspekciju i situacije iz stvarnog života — ne čisti eskapizam, već kombinaciju.

Stil pripovijedanja nije klasičan, već nam priče i anegdote stižu u fragmentima, gotovo kao nasumice, no to nikako ne otežava čitanje, jer štivo je protkano i humorom koji razbija teške motive i teme koje autor obrađuje.

Meni se roman baš svidio, stoga ga najtoplije preporučujem!