Moram priznati da mi serijal “Igra mačke i miša” nikako nije sjeo. Ipak, znatiželjna kakva jesam, naravno da sam posegnula i za ovim dijelom. I već na početku moram reći – prema ovoj knjizi imam nevjerojatno podijeljene osjećaje. A to mi se jako rijetko događa kada su knjige u pitanju.

Odmah želim naglasiti nešto što mi je važno. Nikada neću podržavati niti romantizirati opisivanje ubijanja kao nečega zabavnog ili seksualno uzbudljivog. Takve stvari jednostavno nisu za mene. Međutim, isto tako mislim da ovu knjigu treba pročitati do samoga kraja prije nego što joj se sudi, jer tek tada priča dobiva puni smisao i glavna junakinja postaje mnogo jasnija.

Osobno mi nikako ne leži miješanje erotike i horora. Upravo zato ovu knjigu ne bih ni pod koju cijenu nazvala dark romansom. Za mene je ovo prvenstveno horor priča. Radnja je smještena u Satan’s Affair, putujući sajam kuća strave koji obilazi Ameriku, gdje glavna junakinja među posjetiteljima traži svoje žrtve. I tu se autorica, barem u mojim očima, donekle iskupila, jer ona ne ubija nevine ljude, već isključivo one koji su počinili strašna zlodjela. Prepoznaje ih po mirisu, vreba ih iz zidova svoje kuće za lutke i ne dokrajči ih dok iz njih ne izvuče priznanje.

Da, priča je nevjerojatno groteskna. Brutalna, uznemirujuća i na trenutke bolesna. Ali istovremeno je kratka, brzo se čita i napetosti joj nimalo ne nedostaje. Moram priznati da je autorica ovoga puta puno bolje razradila likove nego u prethodnim dijelovima serijala. Upravo zbog toga ova mi je priča djelovala uvjerljivije i smislenije. Za razliku od prijašnjih knjiga, ova mi je “pila vodu”.

Koliko god bila morbidna, priča nevjerojatno uspješno zadržava pažnju. Neprestano vas tjera da okrećete stranice i što prije dođete do kraja kako biste saznali što se zapravo krije iza svega.

Nemojte me pitati bih li ovu knjigu preporučila. Iskreno, mislim da je ovo naslov za koji se svatko mora odlučiti potpuno sam. Meni nije žao što sam je pročitala i, iznenađujuće, rado bih posegnula i za ostalim dijelovima serijala ako su napisani na način kao ovaj – da priča djeluje uvjerljivo, da joj povjerujemo, ali da pritom ni u jednom trenutku ne zaboravimo kako je riječ o teškoj patologiji, a ne nečemu što bi trebalo romantizirati.

Na kraju moram odati priznanje H. D. Carlton na maštovitosti. Bez obzira na sve moje zamjerke i nelagodu koju mi je ova knjiga izazvala, ne mogu poreći da je riječ o romanu koji odudara od svega što sam dosad pročitala. A već je i to, samo po sebi, svojevrsno čitalačko osvježenje.