Prednosti posjedovanja svog obrta su te da možeš sam kreirati svoje radno vrijeme u skladu sa svojim potrebama i željama. Što bi za nekog normalnog bilo super, no ne i za mene. Ja ne znam što je uobičajeno radno vrijeme jer se nikada nisam prilagođavala pravilima društva i oduvijek sam pomalo bila buntovnica bez razloga. O, naći ću ja razlog, bez brige. Štošta mi smeta u svijetu koji me okružuje i nedaobog da me netko povuče za jezik što se toga tiče, odmah se naelektriziram i počnem sipati rafalnu paljbu na svog sugovornika. Neki su mi rekli da se perverzno volim svađati i ima neke istine. Kada odrastaš u domu za nezbrinutu djecu i godinama samo promatraš kako se druga djeca udomljavaju u fine obitelji, a tebe nitko ni ne pogleda više od dva puta, biti glasan je jedino što te održava donekle prisebnim. I priskrbljuje ti pažnju za kojom toliko žudiš kao dijete. I eto nas na svjetskom problemu broj jedan – previše je napuštene djece i zaista nema smisla da se mi ljudi više razmnožavamo. Ionako smo prenapućivanjem planeta izazvali njezinu propast, koja samo što nije započela. Bilo bi najbolje da nas opet pogodi kakav golemi asteroid, uništi sve što se uništiti može pa da krenemo ispočetka. Možda bi se tada ponovno okrenuli Majci Prirodi i jedni drugima zato što smjer u kojem trenutno idemo, vodi u sam pakao i bolje da ne razmišljam o tome jer ponovno ću aktivirati svoj trenutno uspavani gastritis.

Silvestrovo je i uvijek sam pomalo depresivna na pomolu još jedne nove godine. Sa svojih 28 godina nemam se bogzna čemu veseliti niti što slaviti pa posljednje trenutke ove stare godine provodim u svojem utočištu – na svom radnom mjestu. Bivši vlasnik salona za tetovaže, gdje sam trenutno nagnuta nad svoj najnoviji dizajn zmaja koji riga vatru, prepustio mi je sve svoje kada je otišao u mirovinu pa sam, uz salon, u naslijeđe dobila i prastaru kuću u samom centru grada jer se on preselio svojoj kćeri, zetu i unucima u grad na moru. Kuća ne vrijedi ni pišljivog boba, uvjeravao me, no zemljište je atraktivno i on je godinama odbijao kupce koji su imali namjeru sravniti sve sa zemljom i podići na tom mjestu nekakvu običnu zgradurinu s poslovnim prostorima. Nudili su i njemu novi prostor za salon za tetovaže, no stari je prdonja bio preponosan da uopće i sasluša do kraja njihove ponuda. U mnogočemu smo bili slični, što sam postupno otkrivala svaki put kad bih došla po novu tetovažu.

Prvu mi je napravio sa 16, posljednju kao oproštajni dar kada je odlazio prije godinu dana. Još se nisam naviknula na to da ga nema tu pa ga često cimam telefonom, a on se pravi da mu to ide na živce. Isto činim i ja kada on nazove mene, tobože da provjeri je li sve u redu s kućom i oko nje. U dvorištu je naime posadio ruže u sjećanje na pokojnu suprugu koja ga je napustila dok su bili u najboljim godinama, a on se kune da od tada nije ni pogledao drugu ženu. Često sam ga viđala da mrmlja nešto u te ruže, a najčešći motiv na njegovim tetovažama, koje su bile vidljive čak i dok je bio odjeven, upravo je bio taj cvijet.

U krilo mi skoči moj tronogi suputnik u ovoj lavini zvanoj život. Tigrasti mačak kojeg sam našla napuštenog kod jednog kontejnera u vrećici za smeće. Bio je dovoljno stasao da ga se odvoji od majke, no nedovoljno sposoban preživjeti sam u urbanoj džungli i nisam dvojila ni trenutka kada sam ga uzela k sebi. Oštećene duše se prepoznaju pa smo tako i on i ja začas stvorili neraskidivu sponu. Možda nema jednu nogu, no sluša me bespogovorno svaki put kada mu nešto kažem i ima najrazvijenije šesto čulo koje sam ja ikada doživjela. Uvijek, ali uvijek prepoznaje sva moja raspoloženja i točno zna što mi u kojem trenutku treba, što nisam nikada doživjela ni od jednog ljudskog bića s kojima sam imala nesreće biti u kontaktu.

Svi moji pokušaji komunikacije s ljudima završavaju katastrofalno. Oduvijek. Jednostavno sam krivo programirana, nedostaje mi koja daska u glavi, čip u hardwareu, štogod… Nešto sa mnom nije u redu i ja sam toga svjesna otkako znam za sebe. Zbog toga sam i napuštena, ne? Nisam uspjela saznati puno toga o svojim roditeljima, a, iskreno, nije me ni zanimalo. Tko, zaboga, ostaviti tek rođeno dijete pred vratima rodilišta i pokupi se i ode? Sve i da sam unajmila najboljeg privatnog istražitelja, sumnjam da bih dogurala daleko pa se nisam ni trudila. Sama sam i naučila sam se na tu samoću.

Samo što ima dana kada me ona pritiska kao uteg oko vrata, a blagdani, praznici i dani kada obični ljudi slave posebna su priča. Oni najžešće vuku na dno. Tigar to osjeti pa me počne zadirkivati šapicama. Igra se s mojim dugim dreadlocksima, u koje mu zapinju kandžice pa ih moram izvlačiti, psujući pritom glasno kao kočijaš, što ga iz nekog razloga vraški zabavlja. Da se mačke mogu ceriti, kunem se da bi Tigar sada imao cerek od uha od uha. Razmaženo derište uživa do te mjere da prede tako glasno da razbija težinu tišine u salonu koja me okružuje.

Inače si pustim glasnu glazbu dok radim na nekom dizajnu, ali noćas sam se mazohistički odlučila slušati zvukove zabavljanja drugih ljudi. Salon mi je blizu glavnog trga na kojem se održava novogodišnji koncert pa svako malo pokraj vrata prođe grupica raspjevanih, veselih ljudi, što je za moju slomljenu dušu dodatna sol na ranu.

No, ja sam naviknuta na bol. Bol je sastavni dio mog života. I u njoj perverzno uživam, zbog čega je gotovo cijelo moje tijelo prekriveno tetovažama koje sam sama nacrtala, a imam i nekoliko pirsinga. Nisam gotova s mučenjem, tek sam započela rad na sebi. Doživljavam sebe kao umjetničko djelo na kojem ja kao neškolovana umjetnica radim i dalje. Stari me prdonja nagovarao da upišem Umjetničku akademiju, no nisam ja za studiranje. Jedva sam završila i srednju školu, tek toliko da imam neki papir u rukama. Previše je to pravila kojima se treba prilagoditi, a ja nikada nisam to uspijevala.

Došla sam do točke u svom životu kada sam relativno zadovoljna. Radim kada hoću, koliko hoću i koliko mi treba ne bih li preživjela iz mjeseca za mjesec. Lista čekanja je stoga kod mene za tetovažu ili pirsing poduža, ali ne živciram se oko toga. Svi ti ljudi ne mare za mene pa ni meni nije stalo do njih. Oni su mi samo sredstvo koje mi omogućava platiti režije i kupiti si ono najosnovnije jer jedna sam od rijetkih kojima ne treba puno.

Tona kave, domaći duhan koji sama motam u cigare i litre i litre soka od naranče. Na tome mogu preživjeti danima. Alkohol i ostale supstance koje stvaraju ovisnost nikada, previše sam puta nazočila tome kako to uništava život onima koji su preslabi da vladaju sobom pa se nisam usudila eksperimentirati s time. Možda sam zato postala ovisnik o boli, koja je moj drugi životni suputnik.

Sveprisutna, sveprožimajuća bol. Bol praznine koja me tišti iz dana u dan.

Odbijem lijekove za depresiju jer ne volim zatupljivati svoje osjećaje niti mislim živjeti umjetno stvoren život s lažnim osmijehom na licu. Nemam se zbog koga pretvarati da sam sretna pa to niti ne činim.

Tigar me razumije i on ima svoja mračna raspoloženja, pogotovo kada su neke promjene vremena u pitanju. Veterinar me uvjerio da ne osjeća nikakvu bol tamo gdje mu je trebala biti lijeva prednja noga, no ja nisam uvjerena u to. Sigurna sam da životinje osjećaju čak i veći spektar emocija od ljudi, samo smo mi preglupi prepoznati ih kod njih.

U igri s Tigrom prekine me bučno lupanje po vratima salona.

„Znamo da si tu, Danka, otvori vrata!“

Nježno spuštam Tigra iz svog krila pa ispod stola izvlačim prastaru polugu za gedore koju sam naslijedila od Starog. Nije prvi put da se branim od neželjenih posjetitelja, a Stari me dobro naučio svim mogućim tehnikama samoobrane.

Pogledam kroz prozor zaštićen rešetkama i imam što i vidjeti – tri studenta koja sam tetovirala na Badnjak doveli su sa sobom večeras četvrtog. Totalno uništenog koliko vidim, jedva drži oči otvorenima.

„Želimo tetovažu! Platit ćemo koliko god treba!“ deru se pripito sva trojica uglas, dok ovaj četvrti jedva stoji na nogama. Izgleda kao da će izgubiti svijest za desetak minuta.

Svrnem pogled na njega jer ne mogu si pomoći. Mrzim ljude iz dna duše, no neka luda krivo prespojena žica u meni čini me slabom na one koji su u nevolji. A sve na ovom liku vrišti upravo to – spasi me!

Promotrim ga bolje i ne treba mi dugo kako bih shvatila da ne pripada ovoj skupini kretena. Trojica bučnih majmuna napucani su testosteronom i umjetnim steroidima, dok je ovaj četvrti klasični štreberski tip. Ima čak i naočale koje potvrđuju moju teoriju, a njegovo vitko i visoko, ali pogrbljeno tijelo odmah odaje da noći provodi nagnut nad knjigu, a ne nad nekom ženskom kao ostatak ove ekipe.

Kako je netko kao on završio s ovim idiotima? Što se to uopće mene tiče.

„Ne radim večeras. Nazovite sutra kako biste zakazali termin“, odbrusim hladno i krenem se vraćati u svoje utočište, kada čujem tupi udarac pada golemog i nezgrapnog muškog tijela na moj prag.

Jebemu sve! Ponovno pogledam kroz prozor i vidim te majmune kako se udaljavaju, glasno se smijući i tapšući jedan drugoga u znak podrške po ramenima. Proklete svinje. Tko ostavlja onesviještenu osobu samu?

Otvaram vrata, a on s pola tijela upada u predvorje salona. Kriste, pa vani je hladno, sigurno je ispod nule! Mogao se smrznuti!

Psujem sve po spisku cijelom ljudskom rodu, dok ga teškom mukom hvatam ispod ruku i uvlačim do kraja unutra, što imam dojam da traje satima. Milimetar po milimetar. Zatvorim vrata i zaključam ih pa ponovno psujem sebi u bradu.

Moram ga nekako smjestiti na trosjed u čekaonici. Staviti na bok, utopliti i moliti se da ga oni bolesnici nisu drogirali nečime. Ne, izglednije je da ga je srušilo par žestica i jedno pivo, vjerojatno nije naviknuo na alkohol.

Nakon cijele vječnosti mučenja, uspijem u svojoj namjeri, nakon čega sam mokra od napora. Djeluje vitko, no zapravo je sav velik. Visok i skladno građen, čvrst gdjegod ga uhvatiš. I lijep je k tomu svemu, gotovo dječački zgodan. Ne može imati više od 25-26 godina, vjerojatno je postdiplomac.

Ne mogu si pomoći, promatram ga duže nego što bih trebala, opravdavajući to svojom zabrinutošću za njegovo zdravlje. No, diše ravnomjerno, odajući da je u dubokom snu te da se sutra vjerojatno neće sjećati apsolutno ničega. Presavršen je. Čisti kontrast meni. Nježne, gotovo porculanske puti s uredno ošišanom svjetlosmeđom kosom u one moderne frizure gdje je sve oko uha gotovo pa izbrijano, a nestašni pramenovi skladno su oblikovani gore na tjemenu. Savršeno isklesana čeljust, glatko obrijana, simpatično nepravilan nos te od studeni rumene usne.

Izgleda kao pali anđeo – pomislim sarkastično. Što će reći kada prvo što ugleda kada se probudi bude demon u ženskom obliku?

 

* * *

 

Gdje sam? Koji je dan? Što mi se događa?

Glava mi tutnji kao da sam na kolodvoru i da upravo kroz nju prolaze brzo vlakovi u svim mogućim smjerovima. Sve me boli. Svaka kost u mom nezgrapnom tijelu vrišti od ukočenosti. Ne usudim se otvoriti oči jer miris prostorije mi je potpuno nepoznat. Ovo nije moja soba. Ovo nije stan koji dijelim sa svojim cimerima.

Pokušavam dozvati u sjećanje bilo što, no osjetim neobičnu težinu na prsima. Nešto leži na meni i ispušta čudne zvukove. Proškiljim na jedno oko pa susretnem dva mačja, bistrozelena. Sigurno sanjam. Ili haluciniram. Nitko od nas nema mačku. Ponovno zatvorim oči, a onda osjetim da ta mačka prede u moja prsa. Proškiljim na drugo oko pa vidim da zijeva i ponovno se namješta za nastavak spavanja. Na meni.

Na meni spava mačka. A ja ne kišem. Ne bih li trebao kihati? Ja sam, naime, alergičan na mačke i pse. Na bilo kakve dlake i perje životinjskog podrijetla. Zbog čega nisam mogao studirati veterinu kao što sam htio pa sam se upisao na medicinu, što je, naravno, bilo draže mojim roditeljima. Kroz pulsirajući glavobolju zapitam se je li moja alergija samo još jedna u nizu laži kojima su me šopali otkako znam za sebe.

Zvuk tihog brujanja te mačke šalje ugodne vibracije kroz moja prsa pa na trenutak zaboravim da sam se probudio na nepoznatom mjestu s najgorom pulsirajućom glavoboljom koju sam ikada iskusio sa svojih 26 godina. Krenem maziti tu mačku zatvorenih očiju, pokušavajući se prisjetiti prošle večeri.

Silvestrovo.

Dečki me odvlače na koncert na trgu.

Kuhani gin.

Salon za tetovaže?

Salon za tetovaže! Otvorim širom oči pa iznad sebe vidim neobično žensko biće koje bulji u mene nevjerojatno nepristojno. Od šoka ne mogu smisliti suvislu rečenicu pa i ja krenem buljiti u nju.

Nevjerojatno je lijepa, iako pokušava to prikriti. Smeđa gusta kosa joj je spetljana u dreadlocksima na vrhu glave, a oči boje tamne čokolade uokvirene su gustim crnim trepavicama, i to prirodnim. Ne nosi make-up, ali joj ni ne treba jer izgleda savršeno upravo takva kakva je. Pune usne boje zrelih trešanja, od kojih je donja probušena pirsingom srebrne boje, oblika jednostavne karikice. U desnoj nosnici je maleni cirkon, a iznad lijeve obrve je klasični pirsing za obrve. Uši joj je vidim, ali kladim se da joj je barem jedna ušna resica cijela dekorirana, a kladim se i da tu nije kraj njezine priče s bušenjem. Ne stignem je dalje promatrati jer se ipak odluči progovoriti.

„Živ si. Hvala kurcu“, ispali s očitim olakšanjem, na što se krenem smijati naglas, ali onda mi bol propara sljepoočnicama pa se zaustavim i zastenjem.

„Mamurluk, ha?“ dometne, kao da to nije očito. „Vidim da te Tigar posvojio. Đubre jedno pokvareno“, zagunđa, a meni treba trenutak-dva da shvatim da priča o mački koja i dalje prede na mojim prsima.

I dalje škiljim jer imam osjećaj da će mi oči iskočiti iz duplji ako ih šire otvorim oči pa i ona zaškilji prema meni. Preslatka je i ne mogu si pomoći, opet je odmjerim. Niža je od mene, ali sva nekako… žilava. Ne bih rekao da je tip koji vježba, nego vjerojatno vodi neuredan život, u prilog čemu ide i činjenica da je prvi dan nove godine ovdje sa mnom. Sjetim se kao kroz maglu preglasne glazbe i omamljujućeg vrtloga gina da su dečki pričali o nekoj jebeno hot curi koja radi unikatne i nevjerojatno živopisne tetovaže. Pojma nemam kada smo odlučili doći do njezina salona i zašto sam ja tu prespavao.

Gdje su uopće oni?

„Prijatelji su te ostavili onesviještenog na mom pragu“, objasni ona, s očitom dozom sarkazma pri upotrijebi riječi prijatelji. Nije u krivu, oni su mi samo cimeri. Inače se ne družimo, ali bilo je Silvestrovo pa sam popustio i krenuo s njima na taj koncert.

Nemam snage govoriti, a i još mi se nije razbistrilo do kraja u glavi.

„Čuj, idem nam ja do dežurne pekare po kavu i doručak, a ti se dovedi u red u kupaonici, može?“ kaže ona tonom koji ne ostavlja prostora raspravi, a ja samo kimnem glavom, opčinjeno je promatrajući kako navlači nekakvu prastaru pernatu jaknu.

Ima na sebi uske kožne hlače i crnu rolku i izgleda kao elegantna puma, spremna na skok na svoju žrtvu. Graciozna i samouvjerena. Sve što ja nisam i nikada neću ni biti.

„Ne diraj ništa. Ozbiljno to mislim. Mrtav si ako mi samo pipneš opremu“, upozori me, na što se široko nacerim.

Ovo je prekomično i ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Meni se nikada ništa ne događa. Najuzbudljivija priča koju mogu prepričati iz svog jadnog života je ova – napio sam se prvi put u životu od dvije šalice kuhanog gina i završio na kauču salona za tetoviranje.

Kod preslatke tattoo-majstorice.

Čekaj, imam li tetovažu?

Ne, nemam, osjetio bih da me je… bockala? Crtala po meni? Odjednom mi se pomisao na to počne sviđati. Nikada se nisam zamišljao kao lik s tetovažom, ali sada kada sam tu… mogao bih biti.

Nova godina, novi ja, i te gluposti. Zašto ne?

 

* * *

 

Ne treba mi frajer.

Nikako mi ne treba frajer.

Ne treba mi frajer.

Nikako mi ne treba frajer.

Mantram to sebi cijelim putem do pekarnice koja radi 24/7 i natrag do salona. No, kada ti život da limune… onda napraviš jebenu limunadu i posrčeš je s guštom na slamčicu, uživajući u svakoj kapi, zar ne?

Bože, zaista sam ugrožena kada padam na prvog lika koji mi bane na vrata. Sladak je, ne mogu to poreći, i zgodan, no uopće nije moj tip. Mislim, nije tip koji bi uopće pogledao u mom smjeru, a kamoli i pomislio da se spetlja sa mnom. A ni ja s njim.

No, ja si ne mogu pomoći, razmotavam pa ponovno zapetljavam po glavi raznorazne scenarije koji uključuju nas dvoje u ovaj samotni dan u godini koji bi svi trebali provoditi sa svojom obitelji. Ali on je kod mene, mamuran i sladak na nevjerojatno divan štreberski način. Miris njegova skupog i muževnog parfema razlio se po prostoriji u kojoj se prespavao, tako da nikada ne bih rekla da je bio obeznanjen od alkohola noćas.

Zaboravi to! – naredim sama sebi, duboko udahnem reski siječanjski zrak i zakoračim u svoj salon.

„Pas mater i sve… što to radiš?“ prasnem na štreberka, a on se trgne kao da sam ga odalamila nečim po glavi. I uhvati se za glavu pa me to podsjeti da sigurno ima glavobolju svih glavobolja i da ne bih trebala drečati. Jebiga, ja i inače glasno pričam, a kada se iole uzbudim, glasnice kao da mi odluče živjeti svoj vlastiti život.

„Ja, ovaj… pospremam?“ kaže on, ali nekako u obliku pitanja pa se prasnem sarkastično smijati.

On posprema? Moj studio? Pa, sretno s time, frajeru!  – pomislim i zavalim se u prastaru pohabanu fotelju koju nemam srca presvući novom tkaninom jer tu sam provela sate i sate sjedeći i gledajući Starog kako radi. Učeći od njega zanat, da se tako izrazim. I očito se pripremajući za život bez njega. U samoći. Koju je nekako naprasito prekinuo ovaj lik za kojeg imam dojam da odjednom zauzima golemi dio mog životnog i radnog prostora. Kao da oduvijek pripada tu. Kakav čudna pomisao!

On se nesigurno dogega do mene na očito klimavim nogama pa drhtavim rukama primi od mene vrećicu koju sam mu pružila. Zaviri u nju pa zadovoljno uzdahne kada vidi kavu i pužić s makom. Jebiga, nije da se može danas birati. Ja sam se zadovoljila slanim perecom, milostivo prepuštajući njemu šećer jer mu je danas potrebniji nego meni.

„Hvala ti“, kaže i ogleda se po mom kreativnom neredu, tražeći mjesto gdje može sjesti. Iako se potrudio pospremiti, i dalje je sve… pa, onako kako ja to volim. Na čistoću i higijenu pazim opsesivno, no samo ja znam točno gdje što stoji i gdje sam što u kojem trenutku odložila. On očito pokušava pronaći neki sustav, smisao, nit vodilju moje organizacije radnog prostora, no ne uspijeva mu, a to nije zbog mamurluka koji ga očito žešće jebe. Na kraju sjedne na stolicu za tetoviranje, nesigurno namještajući svoje naočale.

Kladim se da je u njegovoj sobi sve minimalistički i poslagano kao po špagi. Djeluje kao takav tip frajera kojemu sve mora biti posloženo.

„Nema na čemu“, odvratim uljudno promatrajući ga znatiželjno. „Kako se zoveš?“ pitam znatiželjno jer sada mi je već blesavo u glavi vrtjeti seksi scene s frajerom kojemu ne znam ime.

„Karlo“, odvrati on nakon što je popio malo kave i vidno se počeo bistriti.

Naravno da je Karlo. Kladim se da je to obiteljsko ime. Ono, od djeda ili pradjeda. Ja ne kažem svoje ime, pretpostavljajući da ga zna jer su ga oni idioti noćas izvikivali na sav glas. Samo kimnem glavom dok mi njegovo ime odzvanja u prsima.

Karlo. Karlo. Karlo.

Lijepo ime, kada malo razmislim.

Majku mu! Otkad se ja to palim na štrebere? Očito od danas.

Pokušavam u sebi zatomiti hihot jer smiješna sam sama sebi. Nisam neko nevinašce, imam iskustva s muškarcima, i kada se uželim malo valjanja među plahtama, nije mi problem udovoljiti toj potrebi, voljni se kandidat uvijek začas nađe.

No, ima nešto u ovom liku što me toliko intrigira i privlači da je želja da ga odvučem takvog zgužvanog, razbarušenog od spavanja, predivno zbunjenog i slatko nesigurnog do svoje spavaće sobe i zadržim tamo tjednima odjednom sekundarna.

Tjednima? Ajme, kakav pomisao! Zadržati ga tu… tjednima. Ili jednostavno zauvijek?

Presmiješno, kao da bi netko kao on mogao uopće i pomisliti na suživot s nekim kao ja. No, pomisao na to mi se uvukla u srce kao parazit i teško da će ju išta moći iščupati sada kada se tu nastanila.

Srčem glasno svoju vrelu kavu uživajući u okusu i mirisu, dok mi se on tiho i ponizno ispričava zbog neugodnosti koje sam pretrpjela zbog njegovih cimera. Kimam suosjećajno glavom, trudeći se ne skidati ga pogledom, no želja da vidim što se krije ispod te uštogljene odjeće koja toliko odudara od moje uobičajene scenografije sve je jača i jača.

„… i zato bih ti se nekako htio odužiti. Ne znam, da ti pospremim studio? Pomognem danas oko nečega?“

Kriste Isuse i Marijo! Dobri samaritanac? To zaista postoji?

„Hm…“, promrmljam neodređeno, sada fiksirana na njegove usne. Ima malo šećera u prahu na bradi i prožme me snažna želja da ga cijelog obližem.

No, to bi ga baš lijepo šokiralo, ne bi li? To ti je cilj, preplašiti ga i stvoriti mu doživotne traume? Nije mu dosta pogled na tebe… takvu?

On šuti, a ja se svađam sama sa sobom u svojoj glavi u kojoj vlada itekako veći nered nego u mom studiju.

Ipak, neki mi tihi glasić govori da je sve ovo ispravno i da baš ovako treba biti.

On i ja, zajedno, prvi dan ove nove godine.

Uvrnuto, do bola. A bol je moje srednje ime…

 

* * *

 

Kava i šećer, tko bi rekao? Lijek za sve boli.

I preslatka cura koja na očigled vodi nekakvu bitku unutar sebe.

Bistrije mi je u glavi, pulsiranje je hvalimtebože prošlo, a nekim čudom mučninu ne osjećam uopće. Imao sam sreće. Vraške sreće, pomislim dok mi pogled luta po prostoriji jer se borim sa željom da ne buljim u svoju domaćicu, koja me nekim čudom još nije izbacila.

Nekako mi se ne vraća u svoj stan jer mogu misliti što me tamo čeka – netko se sigurno uneredio u kupatilu i sigurno sve vonja po alkoholnim parama. A ako se nekome posrećilo, moglo bi me dočekati i nešto golotinje, s čim zaista ne bih želio započeti novu godinu.

No, tetovaža… e, to bi već bilo nešto posebno. Pogotovo ako bi mi je radila ona. Samo ona, nitko drugi. Shvatim da bih njoj dopustio sve. Njezin postupak noćas i jutros govori mi sve o njezinu karakteru što trebam znati.

Predivna je. Izvana i iznutra.

„Znaš, stvarno želim tetovažu“, prekinem tišinu koja na moje čuđenje uopće nije bila neugodna. Da mi je netko rekao da dvoje ljudi mogu samo sjediti i uživati u kavi i pecivu ujutro, ne bih mu povjerovao.

Ona podigne svoju ispirsanu obrvu pa me stane proučavati.

„A gdje to?“ pita s očitom nevjericom u glasu.

Jebiga, nisam o tome razmišljao.

„Negdje gdje se neće vidjeti. Mislim, volio bih da je to neko mjesto koje neće biti dostupno svima… ako me shvaćaš? Možda na prsima.“

Tako je, prsa ne pokazuješ baš svakome. Barem ja to ne činim, nemam običaj hodati okolo bez majice, čak ni po stanu, čak ni kada sam sam tamo. Dankine su tetovaže, doduše, vidljive i pogled mi malo-malo bježi na njih, no očito je da je ona drukčija od mene, ona voli privlačiti pozornost na sebe, dok sam ja više tip koji se voli stopiti s pozadinom.

Bože, ne možemo biti različitiji jedno od drugoga! – pomislim pomalo tužno, no onda mi sine da se suprotnosti i privlače. Moglo bi, dakle, biti nade?

„A zašto?“

„Tetovaža je… intimna stvar, barem za mene.“

„Ma nemoj. Kako to?“

„Pa ne znam. To je samo moje mišljenje. Bit ću liječnik jednog dana. Ne bih da me osuđuju zbog tetovaže koja je na vidnom mjestu.“

„Ah, to sve objašnjava.“ Molim? Što objašnjava… što? „Tvoj izgled… ma nevažno. Što bi tetovirao?“

K vragu, ni o tome nisam razmišljao.

„Što preporučuješ?“

Ona se glasno nasmije. Ustane se pa mi u ruke tutne veliki registrator s fotografijama tetovaža koji je izvukla ispod jedne goleme hrpe papira.

„Ne ide to tako, srce.“

Srce? Je l’ ona to meni rekla srce? Srce… srce… srce… kako čudno da je rekla baš tu riječ.

„Nego kako? Objasni mi.“

„Ne tetoviram nikoga nasumce. Želim da moje tetovaže nekome znače nešto.“

Ah, to itekako shvaćam. Potrebu da ostavi traga na ovome sumanutom svijetu. Da znači nešto. Nekome.

Sličniji smo nego što izgledamo na prvi pogled. Odjednom shvaćam da smo oboje olupine koje plutaju u moru suvremenog svijeta koji je preokrutan prema onima koji su drukčiji. Koji žele više. Koji imaju potrebu dati sve od sebe da taj isti svijet ipak jednom bude bolje mjesto za život.

Odjednom mi je ostala još privlačnija, još poželjnija, još draža.

„Tetovaža mora nešto predstavljati za tebe“, nastavlja mi objašnjavati dok njezin glas, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, vibrira u dnu trbuha kao ugodna glazba koja smiruje moje postojanje. Kao da pripada tu. Kao da me njezin glas vodi kroz oluju do sigurne luke u kojoj ću pristati. I usidriti se. Zauvijek.

„Mora predstavljati tebe u nekom obliku… Kakav ćeš liječnik biti? Mislim, što planiraš specijalizirati?“

„Kardiologiju“, ispalim kao iz topa odavno naučen odgovor.

Jedino je to imalo smisla nakon što mi je brat blizanac umro od zatajenja srca kao šestogodišnjak. Pola mene je nestalo tog dana i ništa nikada nije uspjelo popuniti tu prazninu. Ništa, sve do danas, kada se čini da cijela njezina pojava pušta korijenje upravo u toj golemoj rupi gdje bi trebalo biti moje srce.

„Doktor za srce?“ nasmije se ona pa se i ja nasmijem na njezino pojednostavljivanje cijele moje unaprijed zacrtane sudbine.

Bože, kako li je lijepa! Zrači nekom neobjašnjivom pozitivnom energijom i privlači me nekom nesvakidašnjom silom kakvu dosad nikada nisam osjetio.

Žene su za mene oduvijek bile bezlična bića, gotovo sve jednake, s praktički identičnim težnjama i željama – dobro se udati, osigurati si sigurnu budućnost, roditi djecu. Nije da nisam imao cure ili veze, ali sve je to bilo prolazno, beznačajno, monotono… bezbojno. No, ova tu ispred mene izgleda kao da joj ništa od toga nije bitno. Kao da živi samo za ovaj trenutak koji provodi objašnjavajući meni svoju životnu i radnu filozofiju. Kao da živi život u svim mogućim duginim bojama.

Doktor za srce… koji nema srca. Kakva ironija sudbine!

Barem ga nisam imao do jutros. Jutros kao da je oživjelo. Zbog nje.

„Želim srce. Tetovažu srca“, kažem s odlučnošću i vratim joj folder s fotografijama, sada čvrste ruke.

„Pravog srca? Ljudskog?“ pita, a ja kimnem glavom. Nasmiješi mi se široko, na što me nešto stegne u prsima. Prekrasan osmijeh, gotovo zarazan, na koji moram odgovoriti razvlačenjem svojih usana, od uha do uha.

„Ja radim samo unikatne crteže, u boji. Tvoj dizajn neće imati nitko drugi osim tebe“, objašnjava dok ja buljim u njezine usne, opčinjen tim pirsingom na njima. Kakav bi bio osjećaj poljubiti je? Kakvog bi okusa bila? Nemoćan izraziti se riječima, samo kimnem glavom.

„I to nije jeftino“, upozorava me, ali vidi da me to ne dotiče. „I traje dugo. Satima. Možda cijeli dan danas. A možda ni ne stignem dovršiti sve danas pa ćeš morati ostati tu do sutra“, doda ovaj posljednji dio gledajući me nekako izazovno.

„Odlično“, ispalim entuzijastično, na što se opet podigne ona njezina ispirsana obrva. „Ionako mi se ne ide kući“, dodam, na što ona odgovori pogledom punim razumijevanja. Pa, vidjela je kretene s kojima živim, sve kuži.

„Dobro, doktore. Daj mi pola sata da uđem u zonu i tvoja sam.“

Molim? Moja? Što?

Nisam se ni snašao, a ona je u pozi za meditaciju dok je ja opčinjeno promatram. Prirodno duge trepavice joj titraju dok djeluje kao da u glavi vizualizira dizajn moga srca i ja osjetim da moje trenutno lupa neobično brzo – gotovo kao da sam trčao maraton.

O da, ovo se srce budi i izgleda kao da je odlučilo živjeti neki svoj život. Koji započinje danas.

Što mi ova cura radi? Što ima u njoj da me toliko privlači?

Nemam pojma koliko je vremena prošlo da sam zadivljeno buljio u nju, boreći se sa željom da je ne poljubim, no želja za tetovažom, njezinom tetovažom, nadjačala je primitivne instinkte za koje sam bio do danas uvjeren da uopće nisam sposoban osjećati.

Moja… moja… moja… Kada bi ona bila moja, kakav bi mi život bio?

Nismo se ni dotaknuli, a ja sam već sav naelektriziran i u nekakvom uzbudljivom iščekivanju svega što dolazi. Nismo se dotaknuli, još.

Ali hoćemo. Uskoro.

Dodirivat ćemo se. Ljubiti. Grliti. Maziti. Raditi sve što parovi rade. Slike u mojoj glavi su tako jasne i živopisne da se ne mogu prestati ceriti kao kreten.

Kad otvori oči i njezin pogled susretne moj, postanem svjestan da je sudbina mog srca već ucrtana. I onog koje će ona utkati u moju kožu i tako me trajno obilježiti i onog koje u mojim grudima od danas kuca samo za nju.

Sretna mi Nova godina…