U zadnje vrijeme sve češće pronalazim nešto neizmjerno utješno u čitanju knjiga za djecu. Možda zato što svjesno volim njegovati djevojčicu u sebi – onu djevojčicu koja je od najranijih dana bila zaluđena knjigama, pričama i svjetovima u koje se moglo pobjeći barem na trenutak. Upravo me zato knjiga „Kimi, nemaš vremena“ autorice Jelene Pervan osvojila na prvu, a o kojoj sam razmišljala dugo nakon što sam je odložila natrag na policu.

Jelena Pervan u ovoj priči obrađuje jednu iznimno važnu i aktualnu temu – upravljanje vremenom. To je vještina koja je i meni od rane mladosti bila izuzetno bitna, pa me iskreno oduševljava činjenica da postoje edukativne priče koje djeci mogu približiti tako apstraktan, ali presudan pojam. Jer, po mom mišljenju, ne postoji dragocjeniji ljudski resurs od vremena. Novac se, potroši li se, uvijek može ponovno zaraditi. Vrijeme, jednom izgubljeno, zauvijek je nepovratno.

Glavna junakinja, djevojčica, svoj je dan opteretila s previše aktivnosti. Ona stalno juri s jedne obveze na drugu, iz jedne avanture u sljedeću i pritom, sasvim nesvjesno, zapostavlja svoju obitelj, ali i svog kućnog ljubimca, preslatkog jazavčara koji je potpuna suprotnost njoj i koji, za razliku od nje, najviše voli ljenčariti. Ona se panično boji dosade i toga da će nešto propustiti. Upravo taj strah tjera je da neprestano skuplja nova iskustva, nove aktivnosti i nove obveze, zaboravljajući pritom da se treba i odmoriti. I igrati.

U toj jurnjavi polako se gubi ono najvažnije: vrijeme provedeno s majkom, ocem i djedom. Obitelj je puna razumijevanja i podrške, iako ne skrivaju zabrinutost jer osjećaju da takvo jurcanje nije zdravo za djevojčicu njezine dobi. No, ono što mi se posebno svidjelo jest činjenica da joj nitko ne drži moralne prodike – ona će sama morati shvatiti da je sasvim u redu ponekad ne raditi ništa, odmoriti se, igrati se, biti prisutna u trenutku i samo biti dijete. A igra je, koliko god je odrasli često podcjenjivali, jednako važna kao i svaka „korisna“ aktivnost.

Priča je majstorski napisana, s presimpatičnim likovima – i ljudskim i životinjskim – koji su pažljivo i s puno topline osmišljeni. Sigurna sam da će u ovoj knjizi jednako uživati djeca, ali i odrasli koji će se, poput mene, u nekim strahovima i navikama ove genijalne djevojčice itekako prepoznati.

„Kimi, nemaš vremena“ je nježna, pametna i potrebna priča o suvremenom tempu života, o strahu od propuštanja i o važnosti odmora i obitelji. Od srca je preporučujem svima – malima, velikima i onima koji još uvijek s ljubavlju čuvaju djevojčicu ili dječaka u sebi.