Nesigurnim korakom izlazim iz toplog taksija i čizmice mi odmah uranjaju u snijeg. Obuti čizmice na visoku petu bila je velika pogreška, znam. No, u čemu se trebam pojaviti na prvom spoju, u gležnjačama? Prvi spoj je čudan naziv za ovo što će se dogoditi večeras, ali nemam bolji, mozak mi baš i ne radi dobro, već duže vrijeme. Točnije, od proljeća, kada se sve promijenilo. Kada je u moj život ušao on. Muškarac koji me sada čeka u maloj kavani u centru grada u koji sam doputovala lažući svima da idem na poslovni put, na edukaciju za moj novi posao. Kakav poslovni put dan prije Badnjaka? Neodgodivi.

Kako sam samo bezočno slagala i kako je samo lako ta laž napustila moje usne!

Otresem snijeg s čizmica i osjećaj krivnje iz glave pa pogledam u nebo. Spustila se noć i vedro je, a prve zvijezde pariraju skladno lampicama koje su okačene gdje god pogledam – izlozi trgovina, kafići, restorani, bilo kakvo drveće, sve je okićeno i osvijetljeno. Romantika je za budale. I sanjare. A ja sam na žalost i jedno i drugo, pomislim i uzdahnem duboko, dok se probijam kroz gužvu; ljudi vjerojatno jurcaju po trgovinama kupujući poklone za Božić za svoje najmilije u zadnji čas. Moji su već odavno spakirani, skriveni u dnu mog garderobnog ormara, no to me ne umiruje. Previše sam nervozna i dišem ubrzano i plitko, ne jer i ja jurim prema dogovorenom mjestu, nego zbog onoga što planiram napraviti. Saberi se, Leona, saberi se! Donijela si odluku, odvagala si sve za i protiv, sada nema povratka! Nogu pred nogu, korak po korak, on te čeka!

Isuse, on me čeka! Bacim pogled na svoj zlatni sat i vidim da imam dovoljno vremena da svoje uzburkane osjećaje stavim pod kontrolu. A onda skinem taj sat sa zapešća i ubacim ga u torbicu, dok se i dalje probijam kroz gužvu na ulici. Krivnja me ipak cijelu prožima, iako sam se dogovorila sama sa sobom da neće. Ne smije. I ja imam pravo biti sretna. Doživjeti nešto. Osjećati se živom. Mladom. Noga ispred noge, Leona, nema odustajanja! Predaleko si došla – sve ovo došlo je predaleko da bi ti sada odustala. Osim toga, on je već tu, poslao ti je poruku da je tu i da te čeka i ne možeš mu to napraviti, jednostavno ne možeš! Isuse, on je već tu! Odjednom ugledam kavanu, čiji je ulaz ufotkao i poslao mi na Viber, i stanem tako naglo da se u mene zabije stariji čovjek. Promrmljamo ispriku oboje, ne gledajući se, i on ode dalje, a ja stojim kao ukopana na mjestu.

To je to. Trenutak istine. Mogu ja to.

Izbrojim u sebi do deset i kao omamljena pređem tih nekoliko metara koje me dijele od trenutka koji će odrediti ostatak mog života. Od novog početka. Večeras se rađa jedna nova Leona. Ona koja će stavljati sebe na prvo mjesto, ona koja više neće ovisiti o drugima, ona koja će znati reći ‘ne’ i ‘sad je dosta’, ona koja će ponovo uživati u životu.  Mogu ja to. Mogu se upustiti u blagdansku aferu, s muškarcem osam godina mlađim od sebe i podsjetiti se kako je to biti mlad i nepromišljen. I živ, pun života. Kako je to živjeti u trenutku i misliti samo na sebe, za promjenu. Ugoditi sebi.

Uhvatim kvaku starinskih vrata, a onda ga kroz staklo, samo malo zamagljeno od mraza i leda, ugledam. Isuse Kriste! Predivan je. Prekrasan. Mlad i zgodan. Lijep.

Ima na sebi bijelu rolku, a smeđa kosa mu je nekako seksi raskuštrana kao da se dugo nije šišao. I nosi naočale, što njegovom licu samo daje dodatni šarm. Ajme, dječački je sladak. Jako. Kako znam da je to on? Jedini sjedi sam i gleda nervozno prema vratima, vrteći mobitel u rukama, i za pola sekunde njegov će pogled sresti moj. Bože, ne mogu disati jer njegove su oči prikovale moje. Odmah se ustaje, sa stidljivim smiješkom na usnama, dok mi proučava lice, a ja osjetim kako mi se prsti grče oko kvake ulaznih vrata koju još uvijek nisam stisnula da ih otvorim. Kao hipnotizirana buljim u njegove azurno plave oči koje mi u misli prizivaju sjećanja na jedan obiteljski godišnji odmor na pješčanoj plaži s morskom obalom te boje – azurno plave. Sjećanja na sunčan ljetni dan, koktele ispod suncobrana… Ne, Leona, ne, ne idi sada tamo. Donijela si odluku, sjećaš se? On čeka da uđeš i da mu priđeš. I da ova vaša priča započne. Zapravo započne.

Uzdahnem duboko jer na rubu sam živaca, i ako se ne pokrenem i ne napravim ono što sam naumila, provest ću ostatak života žaleći. Pitajući se što je moglo sve biti nakon ovog susreta. Što smo sve on i ja mogli postati. Prijatelji? Ljubavnici? Partneri? Supružnici? Od njegovog sada već zabrinutog pogleda osjetim grčenje želudca i trnce po cijelom tijelu. Uzbuđenje, napetost, iščekivanje – kada sam zadnji put to osjećala? Kada sam zadnji put, prije njega, osjećala išta?

Ovo će se dogoditi. Mora. Jer mi je to potrebno.

* * *

Vigo je ušao u moj život sasvim slučajno. Ili je baš tako moralo biti, nemam pojma. Da nisam cinik, rekla bih da je to bio prst sudbine, ali prava je istina da je za naše upoznavanje bio kriv moj brzopleti prst kojim sam napisala krivo slovo u jednoj e-mail adresi, pa moj ‘hate e-mail’ nije završio na pravoj adresi, nego kod njega. Zašto sam pisala ‘hate e-mail’? Zato što sam bila frustrirana 39-godišnjakinja koja je imala višak vremena i energije, usamljena i očajna, toliko željna nečije pažnje i nečijeg vremena da sam pronalazila apsurdnu satisfakciju u pisanju pritužbi svim mogućim tvrtkama na koje sam nailazila u svojoj monotonoj i bezličnoj svakodnevici. Bila sam dovoljno pametna u tom svojem izražavanju bijesa da ne koristim svoje pravo ime i prezime, a za potrebe pisanja pritužbi na sve što mi je dizalo tlak tih dana otvorila sam čak deset e-mail adresa. Deset! Znam, totalno poremećeno, ali pomagalo mi je držati bijes pod kontrolom i bilo je jeftinije od psihijatra.

Na što sam se žalila? Na sve moguće, ne biste mi vjerovali. Evo jednog primjera: „Zašto ste zaboga na majice za djevojčice do 12 godina stavili natpis GOOD GIRLS LIKE BAD BOYS?“ Jeste vi normalni? Kakvu to poruku šaljete djevojčicama? I dječacima? Ne, ja nemam kćer te dobi, ali shvaćate li vi da tom porukom utječete na čitavu jednu generaciju djece? Ne? Objasnit ću vam….

 Vigo, skraćeno od Vigor… mislim, pa samo ime mi je probudilo leptiriće u stomaku za koje sam bila uvjerena da su izumrli kod mene prije desetak i više godina. No, muškarac kojeg nikada nisam vidjela, niti mu čula glas, odjednom ima svu moju pažnju i pomisao da moje rečenice nabijene stresom, frustracijom, tugom i očajem čita on, čije ime je sinonim svega što ja u životu nemam. Životna snaga, živost, vitalnost, energija, entuzijazam. A takvi su mu bili i e-mailovi. Na moj krivo poslani e-mail, u kojem se poprilično uzrujano žalim upravi sportskih objekata na organizaciju koncerta pjevačice koja u svojim pjesmama promovira nasilje nad ženama, pjevajući u svojim stihovima kako joj treba čvrsta muška ruka, da ju stegne, pribije uza zid, pokaže joj tko je gazda u kući –  on je odgovorio hrpetinom smajlića koji umiru od smijeha, i ovom rečenicom: Lajete na pogrešno drvo, gospođo i koliko god se slagao s Vama, ne mogu Vam pomoći.

Lajem na pogrešno drvo? Odakle mu ta fraza? Tko je taj lik? Kome sam ja to poslala e-mail?

Kraće surfanje dovelo me do Vigora Jurića, mag. oec – vlasnika firme koja se bavila zbrinjavanjem opasnog otpada. Imao je samo Instagram i profil mu je bio javan, što je meni bilo kao pozivnica koja je vrištala – pregledaj me, prouči me! No, tamo me dočekalo teško razočarenje. Fotografije, strašno puno fotografija, ali otpada. Ni na jednoj nije bio on. Lik je bio zagriženi ljubitelj prirode i fotografirao je svaku moguću bocu ili komad papira na zelenoj površini i uz te fotografije je stavljao citate tipa: U prirodi ostavite samo tragove svojih koraka! Ono – iritantno do bola! Ajme! Tlak mi se popeo na tisuću dok sam skrolala po njegovom Instagramu u potrazi za barem jednom njegovom fotkom, ali nula bodova! Saznala sam samo da u slobodno vrijeme planinari i da mu pri tome društvo pravi njegov pas. Udomljen iz azila za napuštene životinje, naravno, jer takvom je liku ispod časti vodati okolo punokrvnog i rasnog psa, on je očito imao potrebu odabrati najružnijeg kera kojeg si možete zamisliti. Veliko sivo čupavo klupko dlaka, koje je očito obožavao, jer na par fotki sam našla tu živinu kako spava ispod njegovog radnog stola, pretpostavljam u njegovom uredu. Užas!

No, Vigo me zaintrigirao i sav moj bijes na društvene nepravde koje su me okruživale, zamijenila je korespondencija s njim preko e-maila. Svakodnevna. Isprve čudna i nelagodna, da bi nakon tjedna dana već bili na ‘ti’ i slali jedno drugome smiješne videe s YouTubea. Čekala sam njegove e-mailove kao ozebli sunce svaki dan. Ako mi se ne bi stigao javiti jedan dan, ljutila sam se na njega i zamjerala mu to, ne shvaćajući da nemam ama baš nikakva prava na njegovo vrijeme ili njegovu pažnju. No, trebala sam i jedno i drugo. Očajnički. Jer to je bilo jedino čemu sam se veselila tih dana.

* * *

Dok je on velikodušno dijelio informacije o sebi tijekom prvih nekoliko tjedana našeg dopisivanja, ja sam podatke o sebi njemu davala na kapaljku. Prvo sam mu priznala da mi je ovo lažno ime, a pravo sam mu rekla tek kada mi je čestitao pola godine otkako smo ‘u vezi.’ U vezi? – šokirala sam se. U vezi, da. – napisao je opušteno. Ti i ja smo u vezi. – objasnio mi je, opet uz hrpu smajlića. Ti su me smajlići izluđivali jer većinu vremena nisam imala pojma šali li se sa mnom ili iznosi neku tvrdnju mrtav ozbiljan. Većinu vremena sam vjerovala da se samo zeza. Ili mi je tako bilo lakše, ne znam. Možda sam si samo tako opravdavala svu tu količinu riječi i osjećaja koje sam pretakala u tekstove koje sam mu slala gotovo svakodnevno. Gotovo, jer bilo je i kod mene dana kada jednostavno nisam imala prilike sjesti za laptop i natipkati mu e-mail, a on me uvijek u tim situacijama uvjeravao da mi to ne zamjera, što sam ja tumačila kao njegovim pomanjkanjem interesa za mene pa bih ja zamjerala njemu, ali tako nešto mu nikada ne bih priznala. Većinu sam vremena imala dojam da ne shvaća ozbiljno ništa što mu napišem jer sve je okretao na šalu i ja sam se čudila sama sebi kad bih se uhvatila da se smijem naglas dok čitam njegov e-mail. Nije se uzrujao kada sam mu rekla da mi je pravo ime Leona i nije se ni malo zbunio kada sam mu otkrila da sam starija od njega. On je zbunio mene jer nije postavljao dodatna pitanja, nikada. Samo bi zahvalio što sam bila iskrena i nastavili bismo ‘čavrljati’ o svakodnevnim bitnim i nebitnim stvarima, a ako nismo imali vremena za pisanje e-mailova, slali bismo si kraće poruke na Viber. Da, razmijenili smo brojeve mobitela, ali ja sam odbijala njegove prijedloge da se čujemo, a on je poštovao tu moju odluku.

On je magistar ekonomije, a ja sam jedva završila srednju školu. Ne jer sam bila glupa ili lijena, nego jer sam radila, cijelo vrijeme, morala sam, nisam imala izbora. Odabrala sam školu koja najkraće traje i koja će mi u najkraćem roku omogućiti da budem samostalna i pobjegnem od svojih alkoholom omamljenih roditelja. On je se nikada nije ženio, a ja sam se udala s 18. Dan nakon što sam napunila 18, točnije. Pa, nije ni čudo da sam na pragu 40-e bila u krizi srednjih godina. Nisam mu rekla da imam dvoje djece, oboje na fakultetu. Kći je studirala povijest umjetnosti, a sin se odlučio ići tatinim stopama – studij građevine bio mu je u krvi. Obojica su radila na gradilištima kao da im život o tome ovisi, dok smo kći i ja većinu vremena provodile u našoj prekrasnoj kući – ona s nosom u knjigama, ja surfajući internetom u potrazi za receptima za obiteljske obroke i nove žrtve za svoje ‘hate e-mailove’. Sve dok nisam u bespućima i morima bezličnih imena i likova s kojima sam se svađala našla njega. Vigora. Muškarca koji je okrenuo moj svijet naglavačke. Muškarca koji me izluđivao svojim savršenim smislom za humor, britkim umom, neiskvarenom dušom, dječačkim šarmom i očitim seksepilom – iako ja pojma nisam imala kako on izgleda. Ali njegovi e-mailovi uzbuđivali su me više nego išta sve te mjesece i kako je vrijeme odmicalo, tako je naša korespondencija i zezancija prešla granice pristojnosti i doličnosti, a on pojma nije imao da se dopisuje s udanom ženom, majkom dvoje djece.

Kojim riječima bih mu uopće mogla objasniti svoju situaciju? Kako bi on to mogao shvatiti? Muškarac koji je sve što posjeduje stekao svojim mukotrpnim trudom i radom, dok sam se ja samo bogato udala, mlada, naivna i zaljubljena, vjerujući kako sam našla svog princa na bijelom konju, nekoga tko će me izbaviti iz bijede i jada u kojem sam provela mizernih 17 godina. Jer toliko sam imala kada me zaprosio čovjek 15 godina stariji od mene, u kojem sam vidjela, ni manje ni više, nego boga. Kojeg sam obožavala prvih deset godina našeg braka, a onda, kada sam odrasla, sazrela kao žena i počela gledati svijet bez ružičastih naočala koje mi je on nataknuo na oči, shvatila sam da sam jedan kavez zamijenila drugim. Istina, ovaj u kojem sam se sada nalazila bio je zlatan i više je ličio spa-centru nego zatvoru, ali pravila su bila gotovo identična. Nije tvoje da misliš. Samo napravi kako ti je rečeno. Ne zamaraj svoju lijepu glavicu time. To se tebe ne tiče. Ne guraj nos gdje ti nije mjesto… Drugim riječima – nebitna si. Tu si da budeš lijepa, smješkaš se umilno, odrađuješ svoje i šutiš. Jer nikoga ne zanima ni što ti misliš, ni kako se ti osjećaš, Leona. Godine su prolazile, a ja sam se osjećaje sve praznije i praznije. Skupljala sam frustracije kao što djeca skupljaju sličice i lijepila sam ih u album svog naizgled savršenog života pa onda u samoći listala i pričala s njima u svojoj glavi. A za to vrijeme moj je suprug postajao sve uspješniji. Sve popularniji u društvu, sve cjenjeniji u branši. I sve otuđeniji od mene. Gotovo uopće više nismo razgovarali i zadnjih par godina imala sam osjećaj da me uopće ne primjećuje. Da ga nimalo ne zanima što nosim u duši ili kakve mi se misli motaju po glavi.

Ali njega je. Vigora je zanimalo. Iako se uvijek trudio ne ispitivati previše, uspijevao me navesti da mu odam ponešto iz svog pravog života. Nema ništa loše u tome što si slastičarka. Pečenje kolača i torti je umjetnost. – napisao je.  Nisam mu imala srca reći da nikada nisam radila u struci. Istina, pečem kolače i torte svima koje poznajem za sve moguće i nemoguće prigode, a da nikome ne naplatim ni kune jer to radim iz ljubavi, a ne zbog zarade, ali većinu toga naučila sam iz dosade jer mladost sam provela sama kod kuće gledajući YouTube kanale i TV emisije u kojima ljudi peku i ukrašavaju slastice pa pokušavajući sama rekreirati nešto od toga što mi se najviše svidjelo. Vigor je mislio da sam kreativna i da imam umjetničku dušu jer sam tako emotivna i strastvena u izražavanju svojih misli i stavova. Pojma nije imao da sam takva bila jedino s njim. On me jedini naveo da se osjećam dovoljno slobodno da prigrlim svoje ja, da se više ne borim protiv toga tko sam i što želim – ali samo u tim našim e-mailovima. Kada bih zaklopila svoj laptop, nestajao je taj izmišljeni bajkoviti svijet u kojem jedan mlađi muškarac misli da sam ja toliko zanimljiva da svaki dan čita i odgovara na moje e-mailove. Nestajao bi svijet u kojem sam nekome bitna, u kojem me netko treba, makar da mu svojim idiotarijama i glupostima uljepšam dan, nasmijem ga, pokažem mu da ni on nije sam, da s duge strane žice postoji netko kome je on bitan. Jako, jako bitan. Zbog njega sam poželjela biti bolja verzija sebe, odjednom. Zaposliti se, otkriti gdje mogu dospjeti svojim trudom i radom. Ne biti više samo majka, supruga, kućanica. Postići nešto više.

Kada sam točno shvatila da se zaljubljujem u njega? U tog muškarca koji živi u mojoj mašti kao lik bez lica, neodređene boje kose i očiju, ali visok i širokih ramena, vitak i čvrst jer tako zamišljam nekoga tko provodi svaki vikend u prirodi, neovisno o vremenskim prilikama. Nisam sigurna da je to bio jedan određeni trenutak ili jedna određena rečenica koju je napisao, već je to bio skup vremena, energije i misli kojima me je častio, a onda jedan dan naglo prestao. Inbox mi je bio prazan točno 85 sati i ja sam svaki taj sat provela misleći da je gotovo. Da sam ga izgubila. Da mu se nešto dogodilo. Da je ovo njegov način prekidanja sa mnom, iako nismo zajedno, ne zapravo. Svih tih 85 sati bila sam luda, očajna, tužna, ljuta, uplakana i nesnosno zabrinuta za njega i sve sam to uspješno skrila od svoje obitelji. Očito sam se trebala baviti glumom, išlo mi je tako dobro. U tih sam 85 sati shvatila da mi on nije samo poznanik, prijatelj, netko s kim kratim vrijeme jer mi je život bezličan i dosadan. Postao mi je prevažan i bila sam spremna na velike korake da mu to i dokažem. Ako se ikada ponovo javi.

* * *

„Ne misliš li da je vrijeme da se nađemo? Uživo?“ napisao mi je na Viber jedan dan, kada je naše dopisivanje ušlo u osmi mjesec i kada sam konačno prihvatila njegove isprike što mi se par dana nije javljao jer je bio u bolnici. Upala slijepog crijeva, gadna, operiran je. Nisam se usudila pitati je li imao nekoga pokraj sebe jer poželjela sam ja biti tamo za njega. Uz njega. No, kada je zaista to napisao, izrazio svoju želju da se konačno vidimo uživo ostala sam bez zraka, ignorirajući smajliće kojima je ublažavao svoju nelagodu. Sada sam ga već tako dobro poznavala da sam znala da je i on ponekad nesiguran u sebe i da to vješto prikriva iza ironije i blagog sarkazma.

„Imaš li planove za Božić?“ natipkala sam prije nego što me hrabrost napusti.

„Ne. Božić? Hm, to je malo daleko, ne čini ti se?“ odgovorio je, ovaj put stavljajući u poruku emotikona koji drži prst na ustima kao da razmišlja.

„Ma nije, to je tu za čas. Ionako imam poslovni sastanak u tvom gradu tih dana…“ slagala sam, bezočno.

„Ozbiljno? Pa to je savršeno!“

I eto me tu, spremna zakoračiti u tu kavanu, da upoznam muškarca s kojim sam odlučila imati barem aferu. Pokloniti si to za Božić. A poslije što bude…

* * *

Trčim kao manijak psujući si u bradu i istovremeno zahvaljujući svim svecima što se nisam slupao negdje na skliskoj i zaleđenoj cesti vozeći se ovamo. Stiskao sam volan rukama dok nisu pobijelile, a papučicu gasa sve dok moj limeni ljubimac nije počeo cviliti od muke. Nisam se osvrtao ni na jedan prometni znak i zapravo je čudo da sam živ stigao na svoje odredište. Nepropisno sam parkirao, ali trenutno mi se živo fućka što će se dogoditi s mojim autom jer bojim se da gubim bitku s nečim puno gorim od toga.

Hladno je i nije mi jasno kuda svi ovi ljudi idu? Večer prije Badnjaka je zaboga i svi bi trebali biti negdje u svojim stanovima, kućama, sa svojim obiteljima. Ja bih trebao sada biti u svojoj dnevnoj sobi, ispred kamina, s upaljenim TV-om, čašom viskija u ruci dok čekam večeru, uživajući u mirisima domaće hrane kakvu zna pripremiti samo ona, nitko drugi. Ali ja nisam te sreće. Ne večeras. Večeras se probijam kroz prolaznike kojima su ruke pune poklona i ukrasnih vrećica, psujući i Božić i sve ostalo i pitajući se hoću li ikada više uživati u tim malim radostima kao što je čekanje da stol bude postavljen i da se svi oko njega okupimo. Nije mi do ničega. Pojma nemam što će se dogoditi, znam samo da ju moram naći. Moram ju vidjeti prije nego što napravi nešto što će promijeniti sve. Prije nego što ju izgubim zauvijek.

Moja žena ima spoj s drugim muškarcem. U maloj kavani, večeras u 19 sati. Sada, za par minuta. Kasnim, i mogu se samo nadati da i ona kasni, i da još nije nogom zakoračila unutra jer ako ju nađem s njim, ako ju vidim da mu se smješka, ako ju on dodiruje na bilo koji način… Ne, Lovro ne. Stišćem šake protiv svoje volje, dok moj dah para ledeni zrak jer dišem kao razjareni bik. Užas, ovo je užas. Nisam joj trebao dozvoliti da počne raditi. Ona nikada nije trebala raditi. Zašto bi zaboga to poželjela na pragu 40-e? Imala je sve. Omogućio sam joj sve, kupio sve, uvijek. Nije se nikada trebala brinuti ni o čemu. Držao sam ju kao malo vode na dlanu. Doživio sam gadan šok kada sam jutros upalio njezin laptop i vidio otvoren e-mail. „Vidimo se večeras u maloj kavani na glavnom trgu u 19 sati! Nosim ti one knjige o kojima smo pričali! :D“

Knjige? Otkad Leona čita?

Trebalo mi je tri pokušaja da skontam njezinu lozinku. Moje ime. Lozinka za ulaz u njezino računalo je moje ime. Ne znam tješi li me to ili mi se ona time izruguje. Svaki dan unatrag deset mjeseci prvo je utipkala moje ime, a onda je pisala e-mailove njemu. Nisam ih stigao sve pročitati, ali sam vidio dovoljno. Ona misli da ima osjećaje prema njemu. Prema drugom muškarcu. Moja žena, ljubav mog života, moje sve. Ima drugoga i možda već sada sjedi nasuprot njemu u toj kavani i – ne. Isuse, ne. Molim te Bože, ne. Možda još nije kasno, možda ju nađem i uspijem spasiti naš brak. Jer u ovom času mi ništa nije važnije nego ona. Mi.

A onda ju ugledam i srce mi stane. Prestanem disati na sekundu ili dvije jer prekrasna je. Bila je preslatka tinejdžerica, ali kao žena oduzima dah. Njezina smeđa kosa, prošarana stručnim svijetlim pramenovima blago je valovita i ja se prvo zapitam kada sam zadnji put osjetio tu kosu pod svojim prstima. Kod kuće ju uglavnom nosi zavezanu u rep. Ima na sebi crvenu haljinu koju voli nositi za Božić i svoje nove kožne čizmice. Raskopčan kaput, veliki crni pleteni šal nemarno prebačen preko ramena, a u rukama torbicu koju sam joj kupio za rođendan. Oklijeva, drži ruku na kvaki vrata, ali nije još ušla i zbog toga me oblije trenutno olakšanje. Viknem njezino ime dok pretrčavam cestu, uopće ne obraćajući pažnju za nervozne vozače koji bijesno trube dok se ja probijam kroz promet do nje. Moje Leone. Problijedi kad me vidi i otvori svoje savršene, od hladnoće rumene, usne da oštro uvuče zrak i pusti kvaku tih vrata, a onda nesigurno pogleda unutra. Pa vrati pogled na mene, koji sada stojim ispred nje.

„Ljubavi. Nemoj. Molim te. Nemoj.“, promucam, a njoj se suze nakupe u očima.

„Isuse, što ti tu radiš? Otkud-kako-“, prekinem ju uzimajući njezine ruke bez rukavica u svoje jer drhti, a ja ne znam je li to od hladnoće ili šoka što mene vidi tu.

Nije skinula svoj vjenčani prsten. Nije ga skinula! Možda je to znak da nije sve izgubljeno, da još uvijek imamo šanse. Trljam joj dlanove da ju ugrijem i jer meni treba taj dodir. Njezine ruke u mojima. Možda posljednji put. Kakav sam ja kreten! Kako se ovo dogodilo? Samo o tome razmišljam već satima. Kako je do ovoga došlo? Ona čeka odgovor na svoje pitanje i ja uzdahnem duboko i progutam golemu knedlu koja mi se stvorila u grlu. Gubim ju. Osjećam to svakim atomom svog bića.

„Nije bitno. Ništa nije bitno. Samo nemoj, molim te. Nemoj to napraviti. Ostani sa mnom.“, kažem, isprekidanim glasom i gledam ju u oči, nadajući se da moje govore sve ono što ja trenutno nisam u stanju. Ne znam što bi bilo ispravno sada reći. Što ona želi čuti od mene? Što uopće mogu reći da ju zaustavim?

„Lovro, ja… “, počne, ali slomi se i zaplače.

Ona plače! Privlačim ju u zagrljaj i držim ju čvrsto dok pogledom prelazim po izlozima te kavane. Ne vidim nijednog muškarca koji sjedi ili stoji sam, svi su u nekom društvu. Možda me vidio, možda je otišao. Nadam se tome. Udahnem miris njezine kose – vanilija i cimet. Njezin omiljeni organski šampon koji obožavam. Obožavam nju.

„Dođi, idemo negdje na toplo.“, glas mi je drhtav i tih, ali ona se ne buni pa ju povučem dalje od te kavane, još uvijek ju grleći. Ona se grčevito drži za moj kaputić dok ja pogledom tražim neki restoran, neko mjesto gdje ćemo moći razgovarati u miru. Srećom, ne moram tražiti dugo i za par trenutaka smo u separeu, svatko sa svojim pićem ispred sebe. Viski za mene, gin-tonic za nju. Ne usudi me se pogledati, svako malo papirnatom maramicom briše suze, uzdiše duboko, a svaki njezin uzdah para moju dušu. Nesretna je, duboko.

„Žao mi je. Bio sam idiot.“, kažem, na što me pogleda šokirano. Kad njezin pogled susretne moj, osjetim isto ono uzbuđenje koje sam osjetio kad me prvi put pogledala, prije 20 godina. Kao i tada, i sad sam spreman pasti na koljena pred njom i moliti ju da bude moja, samo moja.

„Lovro… ja… nisi ti… “, počne, ali ne nalazi riječi.

„Možda smo oboje krivi? Nisi mi ništa rekla. Zašto, ljubavi, zašto?“ trudim se da mi glas ne bude obojen ljutnjom ili očajem, ali ne uspijeva mi. Na njezinom je licu izraz čiste boli i zbog toga se osjećam još gore. Možda bi mi bilo draže da se svađamo, da vičemo, da urlamo jedno na drugo, da optužujemo jedno drugo… ali to nismo mi. Mi se nikada ne svađamo. Sve do prije par sati, ja sam bio uvjeren da imamo dobar brak. Da me moja žena voli. Da sam joj jedini.

„Što da ti kažem? Da ne želim više biti komad namještaja? Ukras? Da želim živjeti, a ne biti zatočena u toj kući kao – “

„Zatočena? Jesam li ti ja ikada branio da – “

„Nisi mi branio Lovro, ali tako sam se osjećala. Tebe nije više bilo ni briga, što je najgore. Tako da ne shvaćam zašto si tu. Što je ovo? Što pokušavaš?“ gleda me odlučno i vidim u njoj neku drugu Leonu.

„Kako misliš nije me briga? Naravno da me briga! Ti si mi žena! Volim te!“ gotovo dreknem, a ona u nevjerici malo zavrti glavom.

„Voliš me? Reci mi, Lovro, što si mi kupio za Božić?“ pita me nekako podrugljivo.

„Kako što? Svake godine ti kupujem nakit. Zlato. Znaš to.“

„Ti mene ne poznaješ. Zato mi ne govori da me voliš. Pojma nemaš ni što ja želim ni kako se osjećam!“ ispali na mene i potrebno mi je strašno puno samokontrole da ju ne pitam zna li on. Taj muškarac koji ju je čekao u toj kavani.

Ponovno uhvatim njezine ruke, drhtave i nesigurne, i prinesem ih svojim usnama i poljubim ju u prste. Suze joj se ponovno slijevaju niz lice i to mi govori da nije ravnodušna prema meni. Da joj je ipak stalo.

„Onda mi dozvoli da te ponovo upoznam. Daj mi drugu šansu. Nemoj samo tako sve odbaciti –  “

„Misliš da je ovo bilo lako? Da nisam o ovome razmišljala mjesecima? Da nisam pokušavala doprijeti do tebe? Ali ti si se zabio u posao i više me uopće nisi doživljavao.“, izgovori nesigurno i promuklim glasom.

Idiot, ja sam teški idiot. Uzimao sam zdravo za gotovo svoju prekrasnu, osjećajnu ženu, misleći da je dovoljno to što ju obasipam skupim darovima i brinem se da ima sve što poželi.

„Muka mi je od nakita. Od zlata. On skupih auta, još skupljih putovanja na kojima si ti uglavnom na mobitelu, Lovro. Ne treba mi više ništa od svega toga. Ne želim još jednu skupu torbu, ne želim novu kuhinju, ne treba mi najskuplji sat. Trebam nekoga tko će me ujutro zagrliti i poljubiti me. Nekoga tko će navečer sa mnom razgovarati. Pitati me kako sam provela dan, o čemu razmišljam, kako se osjećam, shvaćaš?“

Ne shvaćam, ali ne smijem to reći. Ne shvaćam jer sve o čemu trenutno razmišljam je u kojem sam točno trenutku ja prestao obraćati pažnju na svoju ženu. U kojem točno trenutku sam svoj posao stavio ispred nje? Odlučio da je dovoljno da ima sve materijalno. A ona je željela i trebala nešto sasvim drugo. U kojem sam trenutku prestao mariti za njezine misli i osjećaje?

„Misliš da sam ja tražila drugog muškarca, Lovro? Misliš da sam ja ciljano – “

„Ne mislim to, ljubavi. Ali tu si, krenula si se naći s njim. Imati aferu s njim? Ili si me planirala ostaviti zbog njega? Kad bi mi to rekla? Sutra, na Badnjak? Poslije Božića? Jesi se uopće planirala vratiti kući za Božić?“ ispalim sada ja, jer više ne mogu potiskivati ljutnju i očaj.

„Ne znam. Ne znam više ništa.“, prizna iskreno, što me baci samo dublje u bed. Ljubim joj ponovno prste, dok joj sada ja brišem suze s obraza. Moja prekrasna, nesretna Leona….

* * *

Majko mila, on je tu! U šoku sam i ne mogu vjerovati dok gledam naše spojene ruke. Identično vjenčano prstenje na našim isprepletenim prstima, njegove usne na jagodicama mojih prstiju – dodir kakvim me nije počastio predugo. Gleda me prodorno dok mu iz tih prekrasnih sivih očiju vrišti očaj, nemoć, tuga. Samo na trenutke ljutnja.

Moj je muž lijep muškarac. Uvijek je bio. Iako je stariji od mene, godine nisu umanjile njegovu privlačnost. Sijede vlasi koje su prošarale njegovu crnu kosu, posebno jako iznad svakog uha, samo su ga učinile još zgodnijim. Zbog većinom fizičkog rada koji mu nije stran, iako je vlasnik jedne od najuspješnijih građevinskih firmi u regiji, tijelo mu je kao isklesano, mada je prošlo sad već predugo otkako sam ga zadnji put vidjela golog. Nikada me nije prestao privlačiti i dok ga sada gledam, pitam se jesam li i ja prestala primjećivati njega? Obukao je hudicu na traperice, a na nju kaputić, što mi odaje da uopće nije razmišljao o tome što stavlja na sebe. Žurio se. Da me nađe? Nije se ni obrijao jutros, što mi govori da je vjerojatno jutros našao moj laptop otvoren u kuhinji, kada si je išao skuhati kavu. Možda sam ga podsvjesno namjerno tamo ostavila? Ne znam. Možda sam htjela da on to sazna. Da me spasi od nečega što je mogla biti najveća greška koju bih napravila u svom životu? Ta brada daje dodatni šarm njegovom muževnom licu i ja primijetim umor na njemu. Oči su mu sužene jer me proučava i oko njih su mu se formirale one slatke sitne borice, koje inače ima kada se smije. Kada sam ga zadnji put vidjela da se smije? Naglas? Kada smo se zadnji put smijali zajedno?

Odjednom osjetim olakšanje jer je on tu. Suze koje mi sada padaju u krilo, suze su olakšanja. Kada zajecam glasno, privuče me sebi i poljubi u čelo, a ja zarijem glavu u njegov vrat i udahnem njegov miris. Miris muškarca kojeg sam voljela 20 godina. Miris mog muškarca. Mog muža. Nikada nije koristio parfem, samo gel za tuširanje s mirisom bergamota, sandalovine i limuna. Marka koju koristi otkad živimo zajedno. Otkad znam za njega.

„Ne voliš me više?“ pita me tužno, držeći me čvrsto stisnutu uz njega, a ja osjetim bol u prsima.

Šutim jer nemam odgovor na to pitanje. I sama sam se to pitala više puta proteklih nekoliko mjeseci. Volim li ga i dalje? Da ga volim, bih li mogla provoditi toliko vremena razmišljajući o drugom muškarcu, dopisujući se s njim, planirajući svoj susret s njim? Ne znam, ništa više ne znam. Samo uzdahnem nesretno, na što me čvršće zagrli, i ponovno poljubi u čelo.

„Ja tebe volim. Jako. I žao mi je. Stvarno mi je žao. Sve što sam ikada htio je usrećiti te. Zato mi moraš sada reći što želiš, Leona. Moraš mi reći što da napravim. Da te pustim da odeš k njemu? Da te molim da ostaneš sa mnom? Da te preklinjem za drugu šansu ili da prihvatim da je među nama gotovo?“ šapće mi u kosu, glasom punim bola.

Šutim neko vrijeme upijajući očaj koji isijava iz njega, dok pokušavam shvatiti što njegove riječi znače. Onda se odmaknem od njega i pogledam ga kao da ga prvi put vidim, a srce mi brže zakuca.

„Ostanimo oboje tu, Lovro. Za Božić. Djeca će rasturiti kuću tulumima, ali briga me. Ostanimo tu. Ti i ja. Sami.“, predložim spontano, a on trepne u nevjerici nekoliko puta, a onda se njegovim prekrasnim licem razlije osmijeh od kojeg mi se utroba pretvori u želatinu. U očima mu vidim razumijevanje.

„Afera za Božić? Sa mnom?“ pita me nesigurno, a ja se na to protiv svoje volje nasmijem.

„Da.“, uspijem izreći prije nego što me poljubi, kao da me ljubi prvi put u životu.