„ORKANSKI VISOVI“ – ILI ZAŠTO ČITATI KLASIKE DANAS

 

Ovo neće biti klasična recenzija ili osvrt na pročitano, zato i stavljam ovaj tekst pod blog – on se u meni piše već duže vrijeme, a zadnjih nekoliko dana jednostavno „vrišti“ da izađe iz mene. Danas tu riku u sebi više nisam mogla ignorirati, stoga puštam prstima da lete slobodno po tipkovnici dok iz mene izvire ovaj tekst kao rijeka koja je konačno probila branu.

„Orkanske visove“ sam čitala davno, prošlo je već više desetljeća kako sam se zaljubila u tu priču, rekli bismo ljubavnu, onu bezvremensku, koja opisuje ljubav kojoj nema granica, kojoj ni smrt sama po sebi nije kraj – jer istinske ljubavnike ništa ne može razdvojiti, vrijeme i prostor nisu ograničenja koju takva, gotovo nadzemaljska ljubav, poznaje.

Ljubav… ili patologija? To vas ja pitam. Ako ste čitali, naravno. Ako niste, pitat ću – što čekate?

Danas, na pragu svoje 50., sretno udana i još uvijek zaljubljena u istog muškarca kojemu sam srce dala kada sam imala 17 godina, čitam ovaj ljubavni roman sasvim drugim očima, procesuiram ga sasvim drugim mozgom, doživljavam ga sasvim drugom dušom. Spisateljica sam ljubavnih romana, izdavač, book blogerica koja najčešće čita upravo ljubiće, uronjena sam u suvremenu književnost preko glave, stoga mi je izazov postavljen na jednom druženju da se vratim klasicima bio pravo osvježenje. I upravo u tom trenutku izlazi prekrasno novo izdanje ove priče koje moram imati – zašto, priča je to za kraj ovog teksta, stoga budite malo strpljivi dok ne izbacim iz sebe sve o glavnim likovima koji mi ne daju mira ni danju ni noću otkako sam ponovo okupirana ovom pričom.

Kad bi svi ljubitelji modernih dark romansi pročitali „Orkanske visove“ vidjeli bi da je to priča kakvu su već vidjeli, i to više puta. Mračnjak, oštećen glavni lik, težak pa čak i nasilan, grub ali muževan naravno, izvanserijski lijep i privlačan upravo zbog svoje neobične vanjštine koja bi trebala odbijati ljude od sebe – no danas se upravo veliča takva romansa u kojoj samo ljubav prave žene može popraviti takvog teškog i kompliciranog muškarca. Već tada, ova je autorica izvrsno objasnila patologiju nastanka jednog nasilnika, jer nasilje uvijek rađa nasilje, to smo nadam se svi naučili, stoga priča o Heathcliffu i Catherine počinje u njihovom najranijem djetinjstvu, upravo u formativnim godinama, koje mnogi suvremeni pisci zaboravljaju – a upravo su te najnježnije godine odgovorne za razvoj naše osobnosti, neka istraživanja čak pokazuju koliko je bitna i sama trudnoća te ljubav roditelja, najprije majke, već od začeća. Što onda očekivati od neželjenog, napuštenog, odbačenog djeteta koje je nekakav putnik namjernik usput pokupio kao štene uz cestu te odlučio donijeti u svoje kućanstvo, eto iz sažaljenja? Naravno, dvoje djece koje je isti već imao trebaju prihvatiti samo tako novog čovjeka, prljavog, crnog kao noć, drugačijeg od njih samih, neobičnog – a svi znamo da se ljudi najviše boje onog što ne razumiju, pa prema tome pružaju najveći otpor, a nerijetko posežu upravo za nasiljem jer napad je najbolja obrana. Mnogo bi se toga moglo reći o ovo dvoje „ljubavnika“, no ovo nije esej, već tekst koji će vas nadam se potaknuti na čitanje ali i promišljanje, stoga ću ovdje stati s analizom nadajući se da sam vas dovoljno zaintrigirala.

Čitajući sve ovo s odmakom od toliko godina (desetljeća!) shvaćam da ne doživljavamo jednako romantiku i ljubav u svojim dvadesetima, tridesetima, četrdesetima… No ono što je zabrinjavajuće je ono što danas sve prolazi pod „ljubavlju“ a daleko je od toga kao Zemlja od Sunca. No to je već tema za neki drugi blog, a zanimljivo je primijetiti što su upravo glavni protagonisti ovog klasika naveli kao ljubav i razloge zašto vole jedno drugo. Autorica postavlja ovdje zaista moćno pitanje – kako se uopće rađa ljubav, je li ona uvjetovana okolnostima? A mržnja, iz čega se ona rađa?

Ostavit ću vas da sami pronađete svoje odgovore, nadam se čitajući.

Eh sad, voljela bih da svi oni koji optužuju jedni druge za kopiranje i plagiranje (ne znajući pri tome uopće značenje riječi plagijat!) odgovore na pitanje tko tu sada koga kopira? Jer iako lik kao što je Catherine nećete pronaći tako lako u suvremenim romansama, Heathcliff izvire gotovo sa svake druge ili treće naslovnice – ogoljen (čitaj: gol do pasa), duge, gotovo neuredne kose, širokih ramena, plećat i stasit kao da je zaista nekakav gorštak, a opisu „tall, dark, handsome“ (visok, mračan, zgodan) odjednom postaje moderno dodati „dangerous“ (opasan) – pa neki autori idu danas do te krajnosti da nam pod romantiku pokušavaju podmetnuti napaljivanje na strah i seksualno zlostavljanje, nad čime se zgražam do beskonačnosti.

Ne bih rekla da je to bila poruka koju je Emily Brontë htjela poslati u svijet ovom pričom. Upravo suprotno, njezin glas pronalazim u liku pripovjedačice, sluškinje i dadilje, koja zagovara i pravo je oličenje vrlina koje danas gotovo pa nestaju i sve se rjeđe pronalaze, kako u književnosti, tako i u stvarnom životu: skromnost, empatija, tolerancija, prihvaćanje drugačijeg, ljubav prema bližnjima, njegovanje odanosti, razgovor o osjećajima, iskreno prijateljstvo, osjećaj dužnosti prema onima koji su bili dobri prema nama, uzvraćanje dobrote – ljubav, onako kako je i ja doživljavam…

To je moj (subjektivni) dojam, ne znači da mora biti i vaš, naravno.

Pitate se zašto čitati klasike? Evo najjednostavnijeg odgovora – oni su originali, oni su bili prvi, oni su stvorili sve ovo što je danas popularno, moderno, obožavano. Pisci klasika nisu tu titulu dobili iz nečijeg hira, oni su je itekako zaslužili, a svoju kvalitetnu, osebujnost, slojevitost, snagu i moć svoje pisane riječi dokazuju i stoljećima poslije.

Ne vjerujete mi? Uvjerite se sami, posegnite evo za „Orkanskim visovima“ i sve će vam biti jasno.

I evo obećane priče za kraj – moja romantična crtica iz tridesetogodišnje ljubavne veze: kada smo moj sadašnji muž i ja bili cura i dečko, studenti, on je zbog svog fakulteta svakih nekoliko mjeseci išao u Zagreb. Kako u Osijeku tada nije baš bilo puno knjižara (niti izdavača, kad smo već kod toga), tako se dobra knjiga nije baš mogla nabaviti na svakom koraku (danas smo sretni jer je možemo naći i u trgovini namirnicama!). Kako sam studirala engleski i njemački jezik i književnost, najviše sam čitala upravo na tim jezicima (više na engleskom, dakako), stoga on nije propustio priliku da me ne počasti nekakvom knjigom tadašnjeg Penguin izdanja. Zamislite stidljivog studenta grafičkog dizajna kako ulazi u golemu knjižaru u centru velegrada i kaže prodavačici: Molim Vas preporučite mi nekakav ljubavni roman za curu. A ona, kao iz puške, vadi upravo „Orkanske visove“. I tako svaki, ali baš svaki put kad ode u Zagreb! Ne pamti naslov, ne zagleda u naslovnicu, bitno mu je samo da ljubavi svog života donese ono što zna da će i dandanas najviše obradovati – knjiga, po mogućnosti ljubavna. Ne sjećam se više koliko sam primjeraka te knjige imala, neke sam poklonila prijateljicama, neke knjižnici na fakultetu jer nam je to bila i lektira, a ostatak sam morala baš nedavno baciti jer ih je toliko nagrizao zub vremena da sam se bojala da će to utjecati na ostatak naše kućne biblioteke.

I što dobijem od svog jedinog za ovo Valentinovo – novo izdanje ovog genijalnog klasika, kojeg ću nadam se čuvati doživotno. Upravo kao podsjetnik da prava ljubav postoji, da se ona ne mora roditi iz patnje, patologije, mučeništva, nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, mržnje itd. Može se roditi sasvim tiho, obično, gotovo neprimjetno, poput proljeća kojemu se nadamo dok još uvijek traje zima, a onda nas ugodno iznenadi jednog ožujskog jutra.

Zaključak je ovaj: jedino bezvremensko danas su klasici, i povratak njima za mene ima više smisla nego u ruke uzeti najnoviju inačicu/izvedenicu ovakve ili onakve romanse. Divljenje i poštovanje koje osjećam prema autoricama kao što su Emily Brontë vjerojatno ću osjećati zauvijek – autorica kao Emily koja na raspolaganju nije imala sva današnja moderna čudesa, a osmislila je i napisala itekako uvjerljive i psihološki maestralno razrađene likove, dočarala nam je njihove emocije, patnju, tugu, boli, razočarenja, strast i dakako, jednu vrstu ljubavi, na način kakav mnogi današnji pisci nikada to neće moći.

Zato danas opet kažem, vičem, napominjem, zagovaram – ako želite pročitati nešto originalno, okrenite se klasicima!

 

Saša Jakšić, prof.