Nakon zaista uspješnog prvijenca „Strah od kupine“ evo i drugog romana ne više tako nove domaće autorice Danijele Crljen. Ova je priča smještena u vrijeme koronavirusa, odnosno pandemije koja je svijet primorala da zastane, udahne, razmisli, a čovjeka da se izolira i htio-ne htio bavi sobom, ali i onima njemu najbližima.

Ono što mi se strašno svidjelo kod ovog romana je stil pripovijedanja – autorica se ovom pričom obraća svojoj baki, koja je naravno živjela u sasvim drugim vremenima i okolnostima, što naraciju čini iznimno intimnom, ranjivom, iskrenom i toplom, pa sam se s pričom vrlo brzo povezala i saživjela.

Autorica baki prepričava što joj se sve događa za vrijeme trajanja tog groznog perioda kada nam je prijetnja nepoznate i nove bolesti svima visila nad glavom, pa poglavlja djeluju kao dnevnički zapisi, što se meni baš svidjelo. U tim zapisima autorica iznosi zaista sve – od najjednostavnijih detalja svog dana poput kuhanja kave pa sve do svojih najintimnijih promišljanja o braku, partnerstvu, ljudima, čovječanstvu, smislu života – zapravo svemu, dajući nam tako uvod u svoj kompleksan, prirodno znatiželjan i uvijek preispitujući um, koji će zasigurno fascinirati one čitatelje koji imaju fino istančano čitalačko nepce kada su domaći autori u pitanju.

Doba lockdowna ni za koga nije bilo sjajno (osim možda za mene, ja sam iskreno baš uživala, no priznajem da nisam mjerilo jer volim svoju obitelj i uživam provoditi vrijeme s njima, a i živim u kući s golemim dvorištem što je velika prednost), no autorica prepričava kako je njezina glavna junakinja pokušavala izvući ono najbolje iz tog mučnog i teškog perioda.

Priča je nabijena emocijama, tečna je i pitka pa se brzo čita, a toliko je zapanjujuće iskrena da čitatelja tjera da uzme pauze za introspekciju i prisjeća se tog perioda iz svoje vlastite perspektive, no sada donoseći možda sasvim druge zaključke nego tada.

„Deset tisuća koraka“ je snažna i moćna priča o tome kako je svaki korak bitan, čak i kada nam se čini da ne možemo uopće hodati (metaforički ali i zapravo), te sadrži genijalne poruke o tome kako unatoč teškim okolnostima zapravo samo treba nastaviti koračati prema svojim ciljevima.

A hodanje – e to je priča za sebe unutar priče, i moram reći da je autorica vrlo vješto opisala ovu aktivnost kao nešto zaista slojevito i gotovo pa metafizički, stoga svi koji pročitaju ovaj roman više nikada na hodanje neće gledati kao na jednu od osnovnih načina kretanja čovjeka.

Najtoplije preporučujem!