Dugo sam se premišljala oko toga bi li napisala recenziju na ovu knjigu, a razloge je teško objasniti. Iskreno, osjećam se nedostatno i nedovoljno kompetentno pisati o takvom jednom remek djelu naše divne domaće književnosti, jer sumnjam da mogu pronaći adekvatan način da je kvalitetno predstavim svojim pratiteljima i čitateljima. Naravno, nije to stoga što je knjiga prekomplicirana ili preteška za čitati ili shvatiti, nikako, već je to zbog mog osjećaja poniznosti kada pročitam ovako nešto majstorski napisano, što ostavi na mene tako dubok i snažan dojam, pa mi treba neko vrijeme da se malo saberem i to sve procesuriam.
Ne, ne pišem recenzije i osvrte na SVE što pročitam, iz jednostavnog razloga što ne stignem, pa mi se često dogoditi da sam u knjizi uživala, ali nisam isti čas kada sam je dovršila napisala recenziju, i prešla sam već na čitanje iduće, a dojmovi su o toj prethodno pročitanoj pomalo već ishlapjeli iz mene, pa se odlučim iz praktičnih razloga i uštede vremena tu i tamo preskočiti pokoji osvrt na pročitano. No, to je jednostavno nemoguće učiniti s ovom knjigom, jer dojam koji ostavlja nakon čitanja jednako je snažan i danima nakon što je ona odložena natrag na policu, a hvatam sama sebe kao mi se često misli vraćaju k njoj, kao da me doziva i opominje što sam je zapostavila, a posve nepravedno. Jer to što se ja osjećam nedovoljno rječita, ne znači da ne trebam uopće pisati to ovoj genijalnoj priči, makar je i ne predstavila onako kako ona zaslužuje – poanta je u tome da je to knjiga o kojoj se MORA pisati i pričati, kao što je autor odabrao obraditi temu u kojoj se također MORA pisati i pričati. Jer takve teme/priče nikada ne bi trebale pasti u zaborav, one bi trebale biti konstantno aktualne, te nas podsjećati upravo na sve naše nedostatke, kojih kao ljudi imamo itekako mnogo – samo tako, ako osvijestimo koliko smo zapravo mali, nedovoljno razvijeni, neučinkovito obrazovani i nadasve grešni možemo i poraditi na tome u smislu da nas to ne određuje, te da nas to ne odvede na nekakve krive stranputice.
Riječ je dakle, o nadasve kompleksnom i slojevitom romanu, koji se bavi mnoštvom realno-životnih teme, koji svojom ekspozicijom, odnosno razotkrivanjem ukazuje upravo na to – greške iz naše prošlosti, za koje se nadamo da se više neće nikada ponoviti. Tama, koja je vladala u doba glavne radnje ovoga romana, a koji je, da stvar bude još bolja, ispričan iz perspektiva slijepog čovjeka, nije samo tama koja se pojavljuje kada zatvorimo oči pred onim što ne želimo vidjeti, već je to tama koja obitava u ljudima, možda u svima nama, samo što neki uporno biraju svjetlost, biraju biti izloženi samo dobroti i ljubavi. Često zaboravljamo upravo na to – mi imamo izbor, hoćemo li zakoračiti u tu tamu, hoćemo li joj dozvoliti da postane dio nas, hoćemo li glumiti da smo slijepi na sve što nas okružuje pa ćemo mudro šutjeti o tome, ili ćemo gledati ravno u sve što ne valja, pa ako treba i uprijeti prstom u to, kako bi i ostatak okoline „progledao“.
Ekspozicija tame je naravno vrlo moćna fraza, naslov koji govori mnogo toga, koji u svojoj jednostavnosti krije kompleksnu slagalicu povijesti, ali i višeznačnost koja je protkana kroz cijelu ovu priču – ona se može promatrati iz više kuteva ako se odlučite pristupiti joj kao fotograf amater, a možete ju raščlaniti i na njezine sastavnice, ako vam je pak draže biti u ulozi književnog teoretičara.
Moj savjet – probajte biti oboje dok čitate ovu knjigu. A pročitati je morate, to vam iskreno i od srca kažem. Zašto? Jer je vrijedna čitanja. I pričanja o njoj. U nedogled.