Priznat ćete – muhe baš i nisu uobičajeni protagonisti dječjih priča. Barem se ja dosad nisam susrela s jednom koja bi nosila glavnu ulogu u slikovnici. Upravo zato me ”Neobična muha s dva velika uha” autora Andrije Škare, uz ilustracije Vladimira Tomića-Moska, zaintrigirala već na prvi pogled. Moju je znatiželju dodatno potaknula naslovnica koja me doslovno pozivala da je uzmem u ruke i otkrijem kakvu priču skriva.

Nisam dijete, ali što sam starija, to se s većom radošću vraćam dječjoj književnosti. U njoj ne pronalazim samo užitak čitanja, nego i mudrost koja je često jednako potrebna odraslima kao i djeci. Ponekad mi se čak čini da su upravo slikovnice mjesto na kojem se najjednostavnije i najiskrenije govore one najveće životne istine.

Prije nego što sam se potpuno prepustila priči, osvojile su me ilustracije. Rađene su u stilu ulja na platnu i slikovnici daju poseban, gotovo galerijski ugođaj. Dok sam listala stranice, imala sam osjećaj kao da šećem kroz jednu veselu izložbu slika. Vjerujem da će upravo taj umjetnički pristup djeci biti nešto novo i drukčije od ilustracija na kakve su navikli.

Paleta boja nježna je, pastelna i smirujuća. Već pri prvom listanju pomislila sam kako je ovo idealna slikovnica za večernje čitanje prije spavanja. A budući da prati jednu doista neobičnu muhu, vjerujem da može potaknuti dječju maštu i odvesti je u vrlo živopisne snove. Tome pridonose i nježni motivi koji se provlače kroz stihove – domaća juha, oblaci koji plove nebom, trava koja raste… Sve odiše toplinom, sigurnošću i mirom, da ne kažem zenom, koji je – između redaka – i jedan od ciljeva ove priče.

Priča je ispričana u stihovima, a na svakoj stranici nalazi se jedna ili najviše dvije strofe. Ritam je prirodan, melodičan i vrlo ugodan za čitanje naglas, zbog čega će u ovoj slikovnici uživati i oni najmlađi kojima odrasli još uvijek čitaju prije spavanja.

No ono što ovu slikovnicu čini zaista vrijednom nije samo njezina ljepota, nego poruka koju nosi. Kroz jednu naizgled jednostavnu priču autor vrlo nježno otvara temu emocionalne inteligencije – prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama.

Kao pedagoški radnik itekako sam svjesna koliko je važno djecu od najranije dobi učiti kako prepoznati svoje osjećaje, kako ih primjereno izraziti i kako se nositi s emocijama koje ih ponekad potpuno preplave. Živimo u vremenu u kojem smo svi, pa tako i djeca, neprestano bombardirani podražajima i informacijama. Nije teško razumjeti koliko je malima ponekad izazovno razlikovati ono što je važno od onoga što nije, kada treba reagirati, a kada zastati i oslušnuti sebe.

Iskreno, rekla bih da bi ova slikovnica bila korisna i mnogim odraslima. Potrebno je vrijeme i puno vježbe kako bismo naučili utišati svu tu buku – osobito onu digitalnu – koja nas svakodnevno okružuje. Tek kada je uspijemo malo prigušiti, možemo jasnije vidjeti, čuti i osjetiti ono što je uistinu važno.

Malo je reći da mi se ova priča svidjela. Smatram je iznimno vrijednom, toplom i potrebnom, ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog načina na koji joj pristupa – nježno, nenametljivo i s puno razumijevanja za dječji svijet.

Od srca je preporučujem roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i svima koji vjeruju da se velike životne lekcije najbolje usvajaju kroz dobre priče. Po mom mišljenju, ovo je jedna od onih slikovnica koje bi bez problema mogle postati obavezna lektira za roditelje. Jer odgajati emocionalno pismeno dijete jedan je od najljepših darova koje mu možemo dati.