Nakon čitanja ovog, ujedno i posljednjeg nastavka planetarno popularnog serijala o sedam sestara, koji sam ja otkrila malo kasnije nego drugi, morala sam malo sabrati svoje dojmove. Imala sam naime podijeljena mišljenja o tom nastavku, pa sam čekala da mi se dojmovi malo slegnu.
Znam da ga nije napisala Lucinda, sjećam se objave na društvenim mrežama da je preminula prije nego je uspjela dovršiti ovu priču, pa su se mnogi fanovi uplašili da će misterija Pa Salta ostati neotkrivena, no to se srećom nije dogodilo jer ovaj je nastavak napisao njezin sin. Naravno ne sam, već uz pomoć detaljnih uputa i bilješki svoje majke, koja se također pribojavala ovog ishoda, pa su se na neki način oboje pripremali za tu mogućnost – da će on morati iznijeti Pa Saltovu priču. Eh sad, je li tu bio zaposlen i neki pakleno dobar ghost writer vjerojatno nikada nećemo saznati, jer ghost writer upravo to i znači, pisac iz sjene, njegov ili njezin se identitet nikada ne sazna, a sve zasluge pripadaju autoru čije ime stoji na naslovnici – a u ovom slučaju imamo ih dva.
Ako je povjerovati predgovoru, onda je Lucinda zaista vodila opsežne i detaljne bilješke, pa stoga nije bio toliki problem napisati Pa Saltovu priču, no ja moram reći da sam osjetila nijanse koje su razlikovale njezino pisanje od ovoga, možda nisu velike i nisu bitne ali ih po mom mišljenju treba spomenuti. Ne ističem to kao nešto negativnom, meni se svidjelo što je autor dao neki svoj štih ovoj priči, i upravo mi se ta mala nijansa različitosti u ovom djelu svidjela.
A sad malo o samoj priči, za koju sam sigurna da nije bilo ni malo lako napisati – no kako autor navodi, imao je pomoć u obliku vremenske crte u koju je Lucinda zapisivala godine i mjesta gdje se Pa Salt pojavljivao u ostalim dijelovima ovog serijala, no to ne znači da je bilo lako osmisliti i napisati dijaloge, događaje i likove koji su sudjelovali u tim dijelovima Pa Saltovog života. Neke su mi stvari bile predvidljive, što me nije začudilo, jer na to smo kao čitatelji bili pripremljeni kroz ostale nastavke, a neki su me obrati i detalji zaista iznenadili.
Obožavam priče u kojima se skače iz prošlosti u sadašnjost, mislim da su one nešto najzahtjevnije ikad za napisati, i iskreno mislim da je što se toga tiče posao savršeno obavljen. Unatoč tomu što je knjiga golema, i ima zaista puno likova i događaja, nije bila zahtjevna za čitanje, jer je stil pisanja bio pitak i tečan, a sve se lijepo povezivalo smisleno i logično u jednu lijepu zaokruženu cjelinu. Pa Salt kao lik je neponovljiv, usudim se reći, a njegov bogat, životopisan, dramatičan i osebujan je nešto što nećemo tako skoro doživjeti u književnosti. Mislim da se o njemu samome mogao napisati jedan dobar serijal, no dobro, vjerujem da smo se svi zadovoljili i ovim nastavkom tj. završetkom njegove priče.
Ono što me je najviše oduševilo ovdje su sve poruke koje ova priča sadržava, a možda najviše dolaze do izražaja u ovom, zadnjem nastavku. Možemo li voljeti nekoga koga jedva poznajemo? Možemo li oprostiti onima koji su nas najdublje povrijedili? Možemo li i smijemo li odustati od one jedne prave i istinske ljubavi, čak i kada je izgubimo? Za što uopće vrijedi živjeti? Na ta i mnoga druga bitna i dubokoumna pitanja autori nas potiču da sami pronađemo svoje odgovore. No, glavna je poruka jasna – ljubav, i samo ljubav. U svim oblicima. Prema sebi samome, svom naslijeđu, povijesti, obiteljskim okolnostima – svemu što nas čini to što jesmo. A onda prema svijetu općenito. Barem sam ja tako doživjela, ne samo ovaj, nego i sve ostale nastavke ove sage.
Što reći za kraj? Tužna sam što sam završila ovaj serijal, ali i sretna što sam ga imala prilike čitati. Nemam ga na svojim policama, ali zasigurno ću to promijeniti, jer to su knjige koje se čitaju više puta s vremenom, i duboko sam uvjerena da ću pri svakom čitanju u svakom nastavku pronaći nešto novo, shvatiti nešto drugo, spoznati nešto treće itd.
Ako se nekim čudom još niste prihvatili čitanja ovog serijala toplo preporučujem da krenete, neće vam biti žao!