Već sam naslov zbirke poezije „Pod plavoljubičastom jacarandom“ Ane Dubravac obećava nešto neobično i drukčije – a upravo je to ono što u suvremenoj književnosti uvijek s veseljem pozdravljam. Takva svježina, hrabrost u izrazu i odmak od očekivanog zaslužuju ne samo pažnju nego i iskren pljesak.

Za one koji, poput mene, možda nisu odmah znali što je jacaranda – riječ je o drvetu upečatljive, gotovo nestvarne ljepote, prepoznatljive po svojoj plavoljubičastoj boji. To je boja koja privlači poglede, ali i skriva slojeve značenja. Upravo takva je i ova zbirka – vizualno i emotivno privlačna, a istovremeno duboka i višeslojna. Jedna od prvih asocijacija te boje jest noćno nebo prepuno zvijezda: mistično, zavodljivo i otvoreno bezbrojnim interpretacijama. I doista, pjesme u ovoj zbirci pozivaju na subjektivno čitanje i osobno tumačenje – svatko će u njima pronaći nešto svoje.

Pisanje Ane Dubravac iznimno mi odgovara. Ono je tankoćutno i slojevito, duboko, ali nikada opterećujuće. Upravo onakvo kakvo poezija treba biti – da ispuni čitatelja, nahrani ga riječima i smislom, ostavi ga u dobrom raspoloženju, ali i s tihom željom za još. To je kvaliteta koju ne uspijevaju postići ni mnogi iskusniji pjesnici, stoga treba posebno istaknuti kako mlada autorica i svojom drugom zbirkom pogađa tamo gdje je najvažnije – ravno u dušu čitatelja.

Posebno su mi drage pjesme posvećene Osijeku, gradu na Dravi. One zbirci daju dodatnu emocionalnu vrijednost i autentičnost, stvarajući snažnu poveznicu između prostora i unutarnjeg svijeta autorice. Kroz njih se osjeća pripadnost, nostalgija i nježna privrženost.

Zbirka obiluje snažnim porukama koje mnogi mogu doživjeti inspirativnima i motivirajućima. Ana Dubravac hrabro progovara o svakodnevnim problemima s kojima se svi susrećemo, podsjećajući nas da je ranjivost zapravo oblik velike hrabrosti – osobito u svijetu koji je sve više ispunjen umjetnim, odglumljenim i neautentičnim. Upravo ta iskrenost i autentičnost čine njezino pisanje vrijednim i potrebnim.

U zbirci se nalaze i ljubavni stihovi, meni osobno iznimno dragi, kao i duhovne pjesme, pjesme posvećene ženama i prirodi – ali iznad svega, ovo je zbirka emocija. A emocija je ono što svaku književnost čini živom i trajnom.

Za kraj, jasno je vidljivo kako autorica raste i sazrijeva – i kao mlada žena i kao pjesnikinja. Upravo zato već sada s radošću iščekujem njezine buduće zbirke, uz nadu da će ih biti još mnogo.