Ovaj roman mlade domaće spisateljice Ele Kaić donosi snažnu, ponekad nelagodnu, ali iznimno važnu priču o odrastanju, identitetu i teretu nasljeđa. Iako mi je predstavljen kao ljubavni roman, ja ga uopće nisam tako doživjela, dapače, rekla bih da je itekako daleko od toga. Umjesto ljubavnog žanra, ja bih ga smjestila u young adult, odnosno u tip priče o mladoj osobi koja je u potrazi za vlastitim identitetom, a naravno u sklopu toga u potrazi za ljubavlju.

U središtu priče je Rebecca, sedamnaestogodišnja protagonistica, učenica koja, tri godine nakon prerane očeve smrti, dobiva u nasljedstvo ne samo značajno bogatstvo i njegovo intelektualno vlasništvo, nego i nevidljiv paket očekivanja, pritiska i emocionalnih rana koje su se godinama gomilale. Nasljeđe njezina oca predstavlja dvostruki simbol: ono je izvor sigurnosti, ali i breme. Tako naša mlada junakinja ulazi u svijet odraslih mnogo prije nego što je za to emocionalno spremna, a sukladno tome upušta se i u prevrtljive i potencijalno opasne ljubavne igre. U knjizi se jasno naznačuje kako materijalna privilegija ne otklanja unutarnje lomove — naprotiv, ponekad ih samo pojača jer društvo pretpostavlja da „tko ima sve“ ne može biti izgubljen. Umjesto ljubavne priče koju sam očekivala, autorica vješto prikazuje emocionalnu prazninu koja nastaje kad dijete prerano ostane bez roditeljske figure s kojom se identificiralo. Protagonistica pokušava doseći sjećanje na oca, razumjeti ga i istovremeno pronaći sebe u sjeni onoga što je ostavio.

Jedan od najosjetljivijih aspekata romana jest činjenica da se junakinja upušta u odnose s više mladića i muškaraca, što autorica prikazuje isključivo kao izraz duboke zbunjenosti, potrage za validacijom i bijega od emocionalne boli — nikako kao romantičnu ili senzacionalističku radnju. Ti odnosi služe kao ogledalo njezinih unutarnjih kaotičnih stanja. Ela Kaić ovom svojom pričom zapravo postavlja jako važna pitanja: Što se događa kad dijete prerano preuzme uloge odraslih? Kako se urušava granica između zdrave potrage za identitetom i autodestruktivnog ponašanja? Kakvu ulogu imaju odrasli oko nje koji bi trebali biti zaštitnici, a katkada to nisu? Autorica dakle naglašava disbalans moći i emocionalnu ranjivost protagonistkinje, ne dopuštajući da se njezini postupci čitaju površno.

U trenutku kad još uvijek pokušava obraditi gubitak oca, djevojka se suočava s majčinim ponovnim stupanjem u brak. Ovaj motiv jedan je od najjačih elemenata romana. On otvara prostor za istraživanje ljubomore, osjećaja izdaje, ali i potisnute želje za normalnošću i stabilnošću. Majčin novi partner nije samo „uljez“ u njezinu obiteljsku dinamiku — on postaje simbol promjene koju protagonistica ne može kontrolirati, dodatno produbljujući njezino povlačenje u kaotične obrasce ponašanja. Stoga ju ne trebamo ocjenjivati kroz prizmu njezina ponašanja, već kroz prizmu ranjivosti ili okolnosti. Junakinjine greške prikazuju se kao tihi vapaji za pomoć, a ne kao moralna posrtanja.

Ovo je roman koji se hrabro suočava s temama gubitka, ranog odrastanja, emocionalne nezrelosti identiteta i ženske ranjivosti. Autorica uspijeva zadržati empatiju prema kaosu misli, emocija i postupaka svoje glavne junakinje ali I pritom čitatelju ponuditi duboko promišljanje o tome kako izgubljenost mladih često ostaje neprepoznata.

Preporučujem, posebice mlađim generacijama, kojima bi se priča mogla svidjeti više nego nama malo starijima!