Roman „Drakula“ Bram Stokera za mene nije samo još jedno književno djelo, već priča kojoj se stalno vraćam i koja me svaki put iznova osvoji. Čitala sam je više puta, i to u originalu još za vrijeme studija, što je dodatno produbilo moj doživljaj njezine atmosfere, jezika i pripovjedne napetosti.

Naravno, s godinama sam pogledala i brojne filmske adaptacije, no i danas mi je najdraža verzija iz 1992. godine u režiji Francisa Forda Coppole. Ta interpretacija, po mom mišljenju, najvjernije prenosi mračnu ljepotu i strast koja prožima roman.

Oduvijek sam imala želju posjetiti Transilvaniju, no s vremenom sam shvatila da možda više nisam u životnoj fazi za takvu vrstu uzbuđenja. Ipak, to me nimalo ne sprječava da putujem – kroz književnost. Upravo mi knjige poput ove omogućuju ne samo geografska, već i vremenska putovanja, dok okrećem stranice i uranjam u svjetove koji su istovremeno zastrašujući i neodoljivi.

Ovaj put sam se ponovno vratila ovom kultnom klasiku kroz izdanje Mozaik knjige, koje me, moram priznati, pomalo razočaralo. Smatram da ovako snažno djelo zaslužuje daleko više pažnje u svom vizualnom i produkcijskom obliku. Nedostaje mu ona izražajnost koja bi mogla dočarati svu strast, strah i krv – ključne motive ove priče.

Kada je riječ o horor žanru, za mene nema boljeg primjera od Drakule. Teško je zamisliti djelo koje bi moglo nadmašiti njegov utjecaj i suverenost unutar tog književnog prostora. Lik Drakule utjelovljuje najdublje strahove ljudske mašte, ali je istovremeno opisan s takvom karizmom da neprestano intrigira i privlači. Poput moljca koji leti prema svjetlu, čitatelj se ne može odvojiti od priče, čak i kada zna što slijedi.

Posebnu vrijednost romana čine i njegovi likovi, koji su pažljivo oblikovani i međusobno suprotstavljeni. Drakula je kao antagonist nevjerojatno kompleksna figura koja u sebi nosi određenu dozu tajanstvene privlačnosti. S druge strane, likovi poput Jonathana Harkera i Mine Murray predstavljaju racionalnost, odanost i ljudsku snagu u borbi protiv nadnaravnog. Mina se posebno ističe kao jedan od najzanimljivijih ženskih likova tog doba – inteligentna, hrabra i emocionalno snažna, ona nije tek pasivna promatračica, već aktivna sudionica u borbi protiv tame. Tu je i profesor Van Helsing, karizmatični vođa i simbol znanja, čija kombinacija znanstvenog pristupa i otvorenosti prema neobjašnjivom omogućuje grupi da se suprotstavi prijetnji koju Drakula predstavlja. Upravo kroz te likove roman istražuje sukob između modernog i arhaičnog, razuma i praznovjerja, svjetla i tame.

To je upečatljiva gotička priča koja, po mom mišljenju, nikada neće izgubiti svoju snagu. Besmrtna poput svog protagonista, ona će i dalje inspirirati nove generacije – ne samo u književnosti, već i u drugim oblicima umjetnosti.