Zorana Pilića čitam bez iznimke. Kad god vidim da je izašlo nešto novo, automatski to stavljam na svoju TBR listu. Sve što on napiše i objavi a ja nabavim automatski dolazi na red, jer on je jedan od rijetkih suvremenih domaćih (muških) autora čije pisanje iskreno i bez zadrške cijenim. Razlog je jednostavan: Pilić nikada ne glumata. Ne kalkulira, ne lovi trendove, ne piše “kao po narudžbi” – a takvih je domaćih (muških) autora jako malo. On jednostavno piše o temama kojima se, htjeli mi to priznati ili ne, svi bavimo u našoj svakodnevici. Upravo zbog toga u njegovim se romanima tako lako prepoznajemo, i zato su tako “pitki”.

Roman “Sve će biti u redu” još je jedan primjer tog prepoznatljivog autorskog rukopisa, iako je moram reći da je meni ovo njegovo do sada najbolje izdano autorsko djelo. Knjiga nije predugačka, nije prezahtjevna za čitanje, stil pripovijedanja je vrlo pitak, lagan i nenametljiv, ali s druge strane motivi koje Pilić koristi u ovoj svojoj priči snažni su, životni, bolno realni i iznimno bliski čitatelju. To je ona vrsta književnosti koja se čita brzo, i ne ispušta se iz ruku dok ne dođete do kraja priče.

U središtu romana nalazi se naizgled prosječna hrvatska obitelj: dvoje starijih roditelja i troje djece. Dvoje su u braku, već imaju vlastitu djecu i svoje “uređene” živote, dok treći pripada ajmoreći srednjoj generaciji – neoženjen, djeluje nesređeno i kao da će zauvijek ostati Petar Pan (čitaj: mamin sin) vječno upleten u sve i svašta, čovjek koji poznaje i Boga i vraga. On je onaj koji rješava probleme, koji uskače kad zapne, koji povlači poteze kada drugi ne znaju ili ne žele. On je onaj koga svi zovu kad ima treba pomoć, ili kada se nađu u vodi do grla. Njegova rečenica – Sve će biti u redu – stoji na naslovnici knjige i lebdi nad cijelim romanom kao obećanje, ali i kao tiha prijetnja. Može li zaista sve biti u redu kada na vidjelo izađe nekoliko obiteljskih tajni, od kojih je jedna i nedavno počinjen zločin?

Pilić nam ovdje daje tri generacije jedne obitelji, a priču pratimo iz perspektive pripovjedača koji je ujedno i glavni protagonist – urednik u izdavačkoj industriji, oženjen, otac jednog djeteta, muškarac koji je do nedavno mislio kako vodi sasvim jedan običan život. Upravo me taj detalj posebno zaintrigirao – urednik koji je “šegrtovao” kod legendarnog urednika prije svog vremena vrlo dobro zna kako se priča treba ispričati. A ako netko zna kako se priča gradi, tempira i vodi, onda je to sam Pilić. Htjela ili ne, tog sam pripovjedača neminovno počela poistovjećivati s autorom – diskretno, nenametljivo, ali dovoljno snažno da dodatno produbi ovaj moj čitateljski doživljaj.

Obiteljska drama koju nam Pilić servira toliko je realistična da djeluje kao da je prepisana iz stvarnog života. Tijekom čitanja imala sam osjećaj da svjedočim stvarnim scenama, stvarnim razgovorima, stvarnim šutnjama. Ako već ne tome, onda barem gledam iznimno dobar domaći film. Ovaj roman doslovno vapi za ekranizacijom, stoga se iskreno nadam da će netko iz filmske industrije također prepoznati potencijal, evo zaista se tome najtoplije nadam, jer upravo nam ovakve priče trebaju – one koje nas podsjete da nema ništa loše u rutini, u običnim i jednostavnim životima, te da floskula “sve će biti u redu” ne mora biti samo automatski izgovorena utjeha za kojom najčešće posežemo u svim prigodama.

Tema je uz sve ostalo pomalo i kontroverzna. Podsjeća na onaj gusti, moralno slojeviti ruski realizam kakav nalazimo u “Zločinu i kazni” Dostojevskog. Pilić čitatelju ne nudi lake odgovore – on postavlja pitanja. Ozbiljna pitanja. Ona koja vas tjeraju da zastanete i zapitate se: što bih ja učinio? Gdje je granica? Tko je u pravu? I postoji li uopće rješenje u kojem “sve bude u redu”?

Ovo je roman je koji ne vice, ne vrišti, ne iskače iz paštete i niste njime svakodnevno bombardirani na društvenim mrežama, ali pogađa što bi se reklo “u sridu”. Ne pametuje, ali duboko uznemiruje. Ne moralizira, ali vas natjera na promišljanje. Upravo zbog toga, i zbog autorove iskrenosti koja se osjeti na svakoj stranici, ovo je još jedna knjiga Zorana Pilića koja potvrđuje zašto ga smatram jednim od najvažnijih i najautentičnijih glasova suvremene domaće književnosti.

Od mene sve najiskrenije preporuke!