Nedavno sam vodila zanimljiv razgovor s nekoliko žena o sjećanjima i pamćenju. Ono što me iznenadilo jest koliko smo, bez obzira na dob, dijelile slično iskustvo: svaka od nas imala je neko razdoblje života koje kao da je jednostavno nestalo iz sjećanja. Jedna je rekla da se gotovo uopće ne sjeća ranih 2000-ih. Druga nema jasnu sliku godina između 2008. i 2015. Treća je priznala da ponekad ima osjećaj kao da je potisnula najranije godine života svog djeteta. Sve smo se složile da je to neobično – kao da u našem osobnom vremenskom slijedu postoje praznine, rupe kroz koje su godine jednostavno isparile. Pitale smo se kako je to moguće. A objašnjenje postoji, i nije zapravo toliko ni komplicirano.

Upravo zato mi je knjiga „Umijeće stvaranja uspomena“ bila toliko zanimljiva. Ona na vrlo pristupačan način objašnjava zašto neke događaje pamtimo iznimno živo, dok se drugih jedva prisjećamo ili ih se uopće ne sjećamo. Još važnije, pokazuje kako možemo stvarati uspomene koje će ostati s nama cijeli život.

Autor piše iz perspektive zrele osobe pa se s njim nije teško poistovjetiti. Njegova razmišljanja o sjećanjima djeluju vrlo blisko i poznato. Primjerice, i on se najživlje sjeća svojih dvadesetih godina. Kako objašnjava, to je bilo razdoblje prepuno uzbuđenja, snažnih emocija i iskustava koja je doživljavao prvi put. Upravo se tu krije jedan od ključnih uvida knjige: sjećanja su duboko povezana s emocijama. Što su emocije snažnije, veća je vjerojatnost da će se neki događaj trajno utisnuti u naše pamćenje.

To je ujedno i važan podsjetnik za zrelije godine života. Koliko god bili uronjeni u rutinu, važno je povremeno ponovno osjetiti uzbuđenje nečega novoga. Isprobati novi hobi, otputovati na nepoznato mjesto, upoznati nove ljude ili jednostavno promijeniti ustaljene obrasce. Naše pamćenje voli novost, a iskustva koja doživljavamo prvi put imaju posebnu moć ostavljanja traga.

Autor govori i o drugim načinima stvaranja trajnih uspomena. Jedan od njih je uključivanje više osjetila u doživljaj – mirisa, okusa, dodira, zvukova. To nije potpuno nova ideja, ali dobro je s vremena na vrijeme podsjetiti se koliko snažno određeni miris ili okus mogu vratiti uspomenu za koju smo mislili da je davno zaboravljena.

Posebno su mi se svidjela pitanja koja knjiga postavlja. Zašto su nam uspomene uopće važne? Zbog čega su toliko dragocjene? Kakvi bismo bili bez njih? Bismo li svakoga jutra ustajali kao svojevrsna tabula rasa, bez osjećaja kontinuiteta vlastitog života? Autor ne nudi gotove odgovore odmah, nego najprije poziva čitatelja da sam promisli o tim temama, što cijelom iskustvu čitanja daje dodatnu dubinu.

“Umijeće stvaranja uspomena” informativna je i edukativna knjiga, ali istovremeno i vrlo ugodno štivo. U njoj ima nečeg umirujućeg, a meni je bila i zabavna. Nije riječ o tipičnoj self-help literaturi koja nudi brza rješenja i univerzalne formule za sreću. Ovo je knjiga koja nas potiče da drugačije promatramo vlastiti život i način na koji ga pamtimo.

Možda nećemo moći vratiti izgubljene godine kojih se danas jedva sjećamo, ali možemo naučiti kako svjesnije stvarati uspomene koje će ostati s nama. A to je, čini mi se, vrijedna vještina.

Toplo je preporučujem svima koji vole nove spoznaje, nova iskustva i knjige koje ostavljaju trag dugo nakon posljednje pročitane stranice.