U vremenu u kojem književnost često (čak ponekad i pretjerano) naglašava tamnije strane ljudske prirode, zbirka priča “Nikada nisam zaustavila vlak” Bobe Đuderije predstavlja svojevrsni povratak vjeri u čovjeka. Za mene, bila je ugodno iznenađenje jer uistinu nisam očekivala da će me tako lijepo zabaviti, ali i oplemeniti tijekom čitanja – moguće da me je pomalo zavarala naslovnica koja (zajedno s naslovom) sugerira nešto dramatično i dinamično, barem sam je ja tako doživjela na prvi pogled. No između korica dočekalo me nešto posve drugo – autorica kroz niz životnih, emotivnih i duhovitih priča otvara prostor u kojem dobrota nije naivnost, nego svjestan izbor, a empatija postaje najvažniji oblik otpora ravnodušnosti, a to mi se baš-baš svidjelo. Čitanje ove zbirke zapravo opušte, a Boba me je posebno oduševila svojom zaljubljenošću u sve što je francusko, što i opisuje upravo kao zaljubljena duša, s puno topline, smijeha ali i finom dozom realizma kakvu samo zrela žena i autorica zna pokazati.

Već sam naslov zbirke nosi snažnu simboliku. Kada malo razmislite, u pauzama nakon čitanja svake priče, taj se vlak se može tumačiti metafora naših užurbanih života koji neumoljivo juri naprijed, a autoričino priznanje da ga nikada nije zaustavila može se čitati kao prihvaćanje svih propuštenih prilika, slučajnosti i životnih putova koji oblikuju svakog od nas kao čovjeka. Umjesto žaljenja, Boba Đuderija bira razumijevanje i pomirenost s vlastitim iskustvima, pokazujući kako upravo iz njih nastaju ovakve nevjerojatne priče koje povezuju ljude.

Najveća vrijednost ove zbirke, dakako, leži u njezinoj autentičnosti. Autorica piše jednostavno, razgovornim i neopterećenim stilom koji će pasati svim tipovima čitatelja, ali iza te prividne lakoće krije se zaista tankoćutno promatranje svakodnevice. Njezini su likovi iz priča (zajedno s njom jer piše iz prvog lica) obični ljudi sa svojim strahovima, nesigurnostima, humorom i nadama. Upravo zato čitatelj lako prepoznaje dijelove vlastitoga života između redaka. Meni se osobno posebno svidjela sposobnost ove autorice da humor i tugu spretno prikaže u istom odlomku. Osmijeh kod nje u pričama često dolazi zajedno sa sjetom, a ironija nikada nije zlonamjerna. Ona služi kao način suočavanja sa životom i njegovim apsurdima. Upravo u tom nesvakidašnjem spoju topline i britkosti krije se prepoznatljiv autoričin glas – glas koji ne osuđuje, nego razumije.

Ovo nije zbirka koja želi impresionirati formalnim eksperimentima ili spektakularnim zapletima. Njezina snaga proizlazi iz iskrenosti, topline i dubokog razumijevanja. Boba Đuderija podsjeća da književnost može biti mjesto utjehe, prepoznavanja i nade te da su upravo male, svakodnevne priče često one koje ostavljaju najdublji trag.

Ako mene pitate, ova zbirka preporučuje se svim čitateljima koji vole životne priče ispunjene emocijama, humorom i mudrošću, ali i svima koji vjeruju da književnost, osim što nas zabavlja, može podsjetiti na vrijednosti koje u današnjem užurbanom svijetu prečesto zaboravljamo.

Vrhunsko štivo, neizmjerno sam uživala čitajući!