Kada se za roman kaže da je napet skandinavski triler, očekivanja su, barem kod mene, prilično visoka. Nažalost, „Djeca žetve“ Hansa Rosenfeldta nije ih uspjela ispuniti. Štoviše, unatoč zanimljivoj i obećavajućoj ideji, meni osobno roman nije bio nimalo napet, a kako je priča odmicala, sve sam se teže vraćala čitanju.

Možda je najveći problem upravo u količini nepotrebnih podataka kojima autor opterećuje priču. Umjesto da pridonose atmosferi ili radnji, mnoge informacije djeluju kao višak koji usporava pripovijedanje. Zbog toga se radnja, koja je u osnovi vrlo zanimljiva, razvlači i pomalo razvodnjava. Pojedini detalji čak su mi djelovali nespretno umetnuto, gotovo kao da ih je autor prepisao s Wikipedije samo zato da bi ih nekako uklopio u priču.

Sličan sam dojam imala i kod njegova prethodnog romana „Ljeto vukova“, pa se čini da problem možda nije samo u ovoj knjizi, nego i u samom autorovu stilu. Njegov način pripovijedanja meni osobno jednostavno nije sjeo. Priča djeluje previše odvojeno od svojih likova, hladno i distancirano, gotovo kao da je sastavljena prema nečijim šturim bilješkama, bez onog osjećaja neposrednosti koji me kod trilera najviše privlači. Čak sam u pojedinim trenucima imala dojam kao da čitam tekst koji je sastavila umjetna inteligencija prema unaprijed pripremljenim informacijama – tehnički sve funkcionira, ali nedostaje mu nešto ljudsko, organsko i uvjerljivo. Od emocija ni e, ako se mene pita, a to mi je uvijek najbolje mjerilo kvalitete štiva koje držim u rukama.

A početak romana posebno je težak. Mlada žena, bježeći, rađa mrtvo novorođenče, a potom i sama umire od komplikacija poroda. Istodobno pokušavamo postupno otkriti njezino podrijetlo, od koga je bježala i što se zapravo događa, dok je u cijelu priču upletena i njezina prijateljica, također u visokoj trudnoći. Već sam početak nosi dovoljno težine i potencijala za snažan triler, ali meni ta priča nije uspjela stvoriti atmosferu koju sam očekivala.

Uz potragu i istragu tu su i privatni životi ljudi koji na slučaju rade, politika, organizirani kriminal i čitav niz drugih elemenata. Sve je to, barem na papiru, vrlo obećavajuće. Međutim, upravo zbog količine različitih slojeva meni se radnja nije činila složenijom, nego prije razvodnjenijom.

Najviše me, zanimljivo, zaintrigirao lik profesionalne ubojice Katje, koja dobiva zadatak pronaći odbjegle trudnice. Njezin lik imao mi je nešto posebno intrigantno i upravo sam zbog nje željela vidjeti kako će se priča razviti. Da je roman u većoj mjeri zadržao taj osjećaj prijetnje i neizvjesnosti koji se veže uz Katjin lik, vjerujem da bi mi bio znatno zanimljiviji.

Nažalost, roman mi u cjelini nije bio atmosferičan i prilično mi je teško držao pažnju. U jednom trenutku više sam se tjerala da nastavim čitati nego što sam doista željela saznati što će se dogoditi. Ipak, moram priznati da je sama ideja odlična i da sinopsis priče itekako obećava. Upravo zato mi je možda još više žao što je, po mom mišljenju, izvedba zakazala.

Ne mogu reći da likovi nisu psihološki razrađeni – očito je da im je autor posvetio pažnju i dao im vlastite priče i motive. Problem je u tome što su meni djelovali hladno, distancirano i pomalo umjetno. Nisam se uspjela povezati s njima niti sam osjećala onu emocionalnu uključenost zbog koje bih željela što prije okrenuti sljedeću stranicu. A to je upravo ono što od dobrog trilera očekujem: da me uvuče u priču, da me natjera da razmišljam o likovima i njihovim motivima te da mi bude teško odložiti knjigu. Ovdje toga, nažalost, nije bilo.

Sve u svemu, roman „Djeca žetve“ nije me osobno oduševio. Ideja je zanimljiva, zaplet ima potencijala, no previše nepotrebnih informacija, hladan stil pripovijedanja i nedostatak atmosfere učinili su čitanje prilično napornim. Čitala sam trilere koji su me uvukli u radnju od prvih stranica i kod kojih sam se puno brže povezala s likovima, a ovdje to jednostavno nije bio slučaj.

Naravno, moj dojam nije nikakvo mjerilo i vjerujem da Hans Rosenfeldt bez problema pronalazi svoju publiku. Možda će upravo ono što je meni smetalo drugom čitatelju biti prednost. Zato, ako vas je sinopsis zainteresirao, svakako joj možete dati priliku – možda će vas ova priča osvojiti više nego mene.

Ja, nažalost, ostajem prilično nezadovoljna pročitanim.