Obožavam ovakve knjige, stvarno obožavam. Inspirativne su i predivne, a uz to me podsjećaju i na borbu koju sam i sama, i još uvijek vodim kada je u pitanju moje vlastito dijete. No ova je knjiga meni bila nevjerojatno zanimljiva iz više razloga: osim što sam već godinama kao pedagoški djelatnik fascinirana autizmom i Aspergerovim sindromom jer sam se s time susrela u svojoj praksi ali i privatnom životu, ovdje sam fascinirana ne samo obiteljskim životom i naporima jedne majke da sama radi na rehabilitaciji i uključivanju svog djeteta u redovan sustav obrazovanja – već ovdje imamo i majku koja je vlasnica i odgajateljica u vrtiću, koja je svoje osobno iskustvo u radu sa svojim autističnim sinom prenijela i na druge, te time pomogla brojnim obiteljima koji su se nosili sa sličnim problemima kao i ona.
Oni koji nemaju djecu s poteškoćama, teško da će shvatiti kakve su to borbe, i unutar obitelji, ali i s vanjskim svijetom, te kako je teško svaki dan iznova pronalaziti snagu za održavanjem napora da to dijete jednog dana bude integrirano u društvo. Na žalost, liječnici, terapeuti i institucije su vrlo često desenzibilizirani za takve slučajeve, pa se prema njima odnose klinički ili isključivo administrativno, te je u najvećem broju slučajeva majka ta koja instinktivno prepoznaje što je najbolje za svoje dijete. I sama sam to prošla, te sam kao i majka ovog dječaka provela mjesece u istraživanjima svih dijagnoza s kojima smo se suočili vrlo brzo po rođenju našeg djeteta, te sam se uistinu prepoznala u mnogim navodima ove iznimno hrabre i odvažne mlade žene.
Iako je knjiga izdana prije više od 10 godina, rekla bih da je tema i dalje aktualna, jer koliko sam pratila medicinu što se tiče autizma, usudim se reći da je to i dalje sve u fazi istraživanja. Ljudski mozak je jedini organ o kojem i dalje najmanje znamo, unatoč svom tehnološkom napretku, te se znanstvenici i dalje fascinirano bave njime na sve moguće načine, no vjerujem da njegove tajne nikada nećemo do kraja odgonetnuti.
Za mene su djeca s poteškoćama oduvijek bila mali svjetovi sami za sebe. Kao planete koje tek otkrivamo, tako se treba postaviti prema svakom tom pojedinom djetetu, jer svako je unikatno i posebno na svoj način. Duboko vjerujem da se u svakome od njih krije bogatstvo koje je nama ‘normalnima’ golim okom nevidljivo, no ako smo spremni osjetiti ga, doživjeti ga drugim čulima, možda imamo šanse sudjelovati i uživati u njemu. I opet ponavljam ono što govorim već godinama, ta se djeca ne bi trebala prilagođavati nama, već bismo se mi morali prilagoditi njima. Inkluzija bi trebala značiti upravo to – kreiranje svijeta u kojemu sva djeca (ili ljudi) s poteškoćama bilo koje vrste mogu slobodno biti to što jesu, te kao takvi biti integrirani u svakodnevni život.
A da se u svakom autističnome djetetu krije nešto nevjerojatno, dokazuje ovo prekrasno svjedočanstvo koje sam zaista s velikim guštom pročitala. Preporučujem knjigu svima, bilo da imate u obitelji dijete s poteškoćama, ili ne, iz nje se zaista mnogo toga lijepoga i korisnoga može naučiti.