Oni koji nikada nisu čitali ovog našeg domaćeg autora, nemaju pojma kakvo neprocjenjivo književno blago naše domaće scene propuštaju. Volim sve što sam njegovo pročitala, ali ova me je knjiga totalno oborila s nogu. Za puno sam muških domaćih autora za koje se smatra da su u njegovom rangu (no on po meni odskače barem par stepenica više!) pročitala riječ ‘tankoćutan’, ali ja bih taj pridjev iskoristila samo kada su njegovi romani u pitanju.
Obožavam njegov stil pisanja, njegove me riječi uvijek ušuškaju u nešto toplo i nježno, neovisno o tematici kojom se bavi. Ovdje je glavni junak mladi muškarac koji ima srčane probleme – točnije morositas cordis. Namjerno sam napisala mlad, iako je u zrelim godinama, ali srčane probleme obično povezujemo s starijim osobama, a za mene je muškarac u godinama našeg glavnog junaka mlad i od toga ne odstupam. Morositas cordis je jednostavno objašnjeno – mrzovolja srca. Fantastičan pojam koji me je oduševio – kao da je srce mrzovoljno, bezvoljno, nema više elana raditi svoj posao – pumpati krv i opskrbljivati kisikom sve ostale organe. Mozak i srce, dva naša najvažnija organa, možda nezamislivo povezana, jedno ne može bez drugoga, a opet, ako krenemo u apstraktno razmišljanje, jedno s drugim uvijek u sukobu. Trebamo li slijediti svoje srce, ili povoditi se svojim razumom – vječna debata u kojoj smo se vjerujem svi našli barem jednom. No ovdje nije to u fokusu, već imamo priču zrelog muškarca, inače po struci ‘procjenitelja’ rukopisa za jednog izdavača, što je ajmoreći korak prije nego što rukopis dođe do urednika, nije nekakav stresan posao, nije dramatičan ili životno ugrožavajući. No kroz poglavlja se vraćamo u djetinjstvo našeg srčanog bolesnika, koji je kao dijete i adolescent proživio neke stvari koje su ostavile duboke tragove na njemu i oblikovale ga u čovjeka koji je danas – nekoga tko ima mrzovolju srca. No i kao dijete je već bio pomalo drugačiji, odudarao je od svojih vršnjaka, nazivajući sam sebe ‘starom dušom’, a prva mu je velika ljubav i bila djevojka pet godina starija od njega – koja je tragično skončala, indirektno njegovom krivicom. No ova ga dijagnoza koju je upravo primio tjera da se vraća u prošlost, preispituje svoje izbore, odnose s ljudima koji su mu bili najbliži, dakle duboka je to, slojevita i zaista emotivna priča koja grebe ispod površine svih nas, ali i ostavlja na nama snažan pečat – barem je takav bio moj dojam nakon čitanja, a takav mi je svaki doživljaj bilo kojeg romana ovog autora. On piše priče s kojima se svi mi možemo poistovjetiti, opisuje unutarnje i životne borbe običnog, malog čovjeka, svakodnevne nedoumice, razmišljanja, osjećanja, kajanja, propuštene prilike, kolotečinu, – sve što je toliko sveprisutno da se uglavnom uzima zdravo za gotovo, i gotovo uopće i ne primjećuje, sve dok Pilić nekako kroz svoje romane ne upre prstom u to. Zato ga volim, zato se nadam da ću jednom barem tijekom svog života imati priliku doživjeti ovog vrhunskog, nevjerojatno talentiranog pisca kojemu se iskreno divim uživo, stisnuti mu ruku i reći mu koliko volim njegovo pisanje, tako jednostavno i nepretencionzno, a opet toliko inteligentno, britko, fantastično. Bravo majstore, još jednom, i za ovaj roman! Sve moje preporuke, i duboki naklon, do poda!