Od ove sam autorice već čitala „U kasno ljeto“, i bila sam oduševljena, pa sam već znala da me ni ovaj roman neće ostaviti ravnodušnom. Jako mi se sviđa stil pisanja i izražavanja ove autorice, a s obzirom na to da je roman kratak, zaista se brzo čita, pa je to bilo kratko, ali uistinu slatko zadovoljstvo.
Obožavam kada pisci pišu u prvom licu, onda se uvijek lako uživim, ne samo u radnju, već i u sve misli i emocije pripovjedača, tako da sam ovdje zaista bila svoj na svome. Nisam doduše očekivala takvu finu i senzualnu erotiku u ovom romanu, pa mi je ona bila ugodno iznenađenje, a bila sam oduševljena načinima na koje je ova autorica opisivala te susrete. Njezina glavna junakinja veći dio romana je Una, fotografkinja koja se upušta u ljubavnu aferu s puhačem stakla. Predivni su opisi njezinih emocija koje taj ljubavnik u njoj izaziva, te čežnje za njim kada nisu zajedno. Trenutci opraštanja s njim kada se mora vratiti u svoju svakodnevicu su zaista dirljivi, pa i mene kao čitatelja potresa taj njezin povratak, i tuga za danima kada se osjećala mlado, poželjno, sretno, nesputano, slobodno, voljeno. Negdje pred kraj, ulogu pripovjedačice preuzima njezina majka, pa saznajemo da su ove dvije žene imale sličnu sudbinu – naime i majka je bila zaljubljena u drugog čovjeka, dok je bila u braku s Uninim ocem, te je jednako tako žudjela i čeznula za njim.
Ono što me je posebno oduševilo je opis sela u koji se Una vraća nakon mnogo godina izbivanja, kada je vrijeme ostavilo svoj trag na kućama i kada je nemilosrdna priroda zavladala okolišem – tu se povijest isprepliće sa sadašnjošću, jer tu je živjela njezina majka, a obje su brale kupine i od njih kuhale džem, svaka na svoj način. Simbolika tog voća, sezone berbe, zrelosti, pa čak i motivi truleži i propadanja uvode čitatelja u dio koji će biti malo teži za čitanje jer sadrži svjedočanstva iz ratnog doba koja bi vjerujem svi najradije zaboravili.
Potresna ispovijed njezine majke ostavila me je bez teksta, pa se neću previše osvrtati na taj dio, jer i sada dok o tome pišem teško smirujem emocije koje me obuzimaju. Fascinirana sam koliko je ovaj roman dubok i slojevit, a nije dugačak, te koliko je jezgrovito prikazano ama baš sve ono najbitnije u tako malenome broju riječi.
Stil pisanja je neopterećujući pa se priča zaista brzo čita, a uz to i fino drži pažnju čitatelja, izazivajući široku paletu osjećaja tijekom čitanja, što ja osobno baš jako volim, unatoč činjenici da nisu svi ti osjećaji pozitivni.
Sve u svemu, divno djelo suvremene hrvatske književnosti, koje od srca preporučujem ljubiteljima lijepe pisane riječi.